Izvor: Smisao života.blog
»Lopovom nazivamo onoga tko nekome oduzme dio odjeće. Ali zar onaj tko ne
obuče siromaha, a mogao bi, zaslužuje neki drugi naziv?« Basilius
Što znači biti pošten?... Da li se slažete da je pošten onaj čovjek koji ne
krade i ne vara, odnosno koji ne laže s ciljem da nekom naudi (jer svi ljudi
lažu, samo ovisi o kakvoj se laži radi, odnosno koji je njen cilj, o tome se
može raspravljati, da li je svaka laž nepoštenje)?... Dekalog je jedan od izvora
elementarnih uputa o tome što znači biti pošten: ne ukradi, ne ubij, ne reci
lažna svjedočanstva itd... U Anićevom rječniku hrvatskog jezika našao sam dvije
definicije poštenja: 1. častan i ispravan postupak prema drugome, njegovoj
imovini i interesima 2. ispravnost u odnosu na vladajuće moralne norme... Dosta
općenite definicije koje svatko može tumačiti na svoj način, odnosno prema
vlastitim interesima... Poštenje se u biti i doživljava individualno...
Naime, lopov svoj lopovluk može doživljavati poštenim činom, jer isti služi
njegovom interesu, a ako i sam postane žrtva lopovluka onda to smatra nepoštenim
činom, jer je taj čin protivan njegovom interesu... Kako najbolje definirati
poštenje kao univerzalnu moralnu normu?... Jednostavno, ne čini drugima ono što
ne želiš da se čini tebi, i pomaži potrebitima jer bi i ti htio da ti netko
pomogne kad si u nevolji (poštenje ide usporedo s pravednošću)... Poštenje
iziskuje hrabrost i velikodušnost kao što to kaže Jovan Dučić: "Čovjek koji
nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve
kukavica ne umije podnijeti, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može
razumijeti."...
Međutim, u našem društvenom poretku, u sustavu koji se temelji na eksploataciji
čovjeka nad čovjekom, poštenje i pravednost su sinonimi za poslušnost u cilju
izrabljivanja ljudi... Pošteno i pravedno je ono što je zakonom propisano,
odnosno nepošteno i nepravedno je ono što je zakonom zabranjeno, a sve poradi
održavanja hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa i uvođenja kakvog takvog reda u
neredu koji takvi odnosi stvaraju... Tako ispada da su pošteni i pravedni ljudi
oni koji su poslušni, koji pošteno rade (prihvaćaju da budu izrabljivani), ne
bune se protiv sustava, ne kradu, ne ubijaju, ne varaju itd... Naime, u našem
zakonodavstvu krađa je protupravno stečena imovinska korist... Ali, kao
što sam i ranije pisao, krađa je temelj funkcioniranja svih eksploatacijskih
sustava i kao takva podijeljena je na legalnu (pravno dozvoljenu, odnosno pravno
poželjnu krađu – eksploataciju tuđeg rada) i na ilegalnu (protupravnu) krađu...
Također, postoji i pravno dozvoljeno ubijanje (npr. rat), kao i pravno
dozvoljena krađa u vidu prevare i lihvarenja (npr. bankarstvo), a s druge su
strane spektra ubijanje, prevara i lihvarenje koji su protupravni i nepoželjni,
jer se ne smije dozvoliti svima da kradu, varaju i ubijaju, već samo onima
kojima je to zakonom dopušteno... Licemjerje je tako neizostavna posljedica
takvih odnosa, jer oni koji su u društvu najveći lopovi (tzv. poduzetnici)
predstavljeni su kao uzorni građani, odnosno kao stup našeg društva... Lopov je
lopov, i krađa je krađa, bila ona legalna ili ilegalna, ista je nepoštena i
nepravedna...
Poduzetništvo je lopovluk, legalni, naravno... Jer svatko tko osnuje poduzeće i
zaposli ljude koji svojim radom stvaraju dobit, a koju on prisvaja kao svoj
profit, je lopov... Svaka čast onim poduzetnicima koji osnuju poduzeće i dijele
dobit sa svojim zaposlenicima, odnosno ne tretiraju ih kao zaposlenike, već kao
vlasnike proizvoda vlastitog rada, ako takvih poduzetnika ima (ovo nema veze s
dioničarima, dioničarstvo je također lopovluk)... U postu „Kapitalistička
utopija“ spomenuo sam poduzeća u vlasništvu radnika koji jednako dijele
dobit, a koja se nalaze u SAD-u, a za takva poduzeća u Hrvatskoj ne znam, možda
ih ima, ako netko zna neka ih navede kao primjer drugačijih, odnosno kao primjer
poštenih i pravednih radnih odnosa... U zadnje vrijeme kod nas se od strane
krupnih kapitalista (nakon događaja u Varšavskoj) počeo često upotrebljavati
izraz „antipoduzetnička klima“ kao nešto negativno... Međutim, razvijanje takve
„antipoduzetničke klime“, odnosno „antilopovske klime“ je izuzetno pozitivno i
poželjno za stvaranje poštenijih i pravednijih odnosa u društvu... Kapitalist ne
može biti pošten i pravedan čovjek jer otuđuje rad drugih ljudi, izrabljuje ih,
krade proizvode njihovog rada... Po mojoj definiciji poštenja "ne čini drugima
što ne želiš da se čini tebi", kapitalist sigurno ne bi smatrao poštenim činom
situaciju u kojoj bi on postao izrabljivan... Ali, ako se profit dijeli između
onih koji proizvode dobra, onda im se priznaje pravo koje i imaju (da budu
vlasnici proizvoda svoga rada), i tada neka osoba (ako je recimo direktor firme)
nije kapitalist - izrabljivač, već je ravnopravan sa cijelim kolektivom koji
stvara dobit i dobija isti dio kolača kao i svi ostali...
Poradi održavanja eksploatacijskih (lopovskih) odnosa u društvu (od
robovlasništva do kapitalizma, kao i realsocijalizma-državnog kapitalizma)
potrebno je stvoriti aparat koji će takve odnose održavati (država), o čemu sam
također već pisao... Država, dakle, nastaje kao sredstvo održavanja takvih
odnosa, kako bi se ozakonilo izrabljivanje ljudi, odnosno legalizirala krađa kao
temelj funkcioniranja društva... Takvi odnosi u društvu temelje se na razvijanju
osjećaja pohlepe i straha, pohlepe za imanjem i straha od gubitka
imanja, odnosno straha od gubitka sredstava za preživljavanje... I sva
represivna aparatura države (kao i obrazovni sustav i mediji) u službi su
razvijanja i održavanja isključivo ta dva osjećaja... Moć i vlast nad ljudima
radi izrabljivanja istih provodi se shvaćanjem ljudskih slabosti i njihovim
iskorištavanjem... Zavist je izravna posljedica pohlepe, ako netko ima više od
mene, postajem zavidan i pokušavam ga dostići i prestići, i ako se prepustim toj
pohlepi ona nema kraja, uvijek ću morati imati više i više... A kako bih mogao
zadovoljavati svoju pohlepu moram postati lopov, to sustav i traži od mene,
odnosno potiče me da postanem izrabljivač, nepošten i nepravedan, da isključim
svoju savjest i empatiju i postanem psihopat, jedino tako mogu iskorištavati
druge, odnosno izbjeći drugu ponuđenu mogućnost, da budem iskorištavan... U
službi održavanja takvih odnosa je i razvijanje osjećaja nacionalizma, rasizma,
vjerskog fundamentalizma i slično... Postavljaju se granice i proglašava se što
je naše, te se stvara neprijatelj koji ugrožava naše imanje i protiv
kojeg uvijek treba biti pripravan boriti se...
Tako odlazimo u rat kada netko ugrožava ono što je naše, odnosno kako bi
zaštitili vlasništvo jednih eksploatatora od ugroze drugih koji ga pokušavaju
prisvojiti, ili idemo u rat kako bi proširili ono što je naše, odnosno
vlasništvo onih eksploatatora čiji smo podanici... A naši vladari tretiraju nas,
kao što je rekao jedan poznati političar s ovih prostora (koji je kao i svaki
drugi političar na vlasti bio u službi izrabljivača) kao „stoku sitnog zuba“,
a za taj naziv trebao bi posmrtno dobiti neku nagradu, jer nisam siguran da se
netko prije njega sjetio tako „profinjenog“ i nažalost realističnog naziva za
sve nas koji pristajemo biti podanici ovog teško bolesnog sustava temeljenog na
izrabljivanju čovjeka nad čovjekom... Kao što kaže Colin Ward: „Sustav stvara
morone, zatim ih prezire kao besmislene i nagrađuje „nadarenu manjinu“ zbog
njihove ekskluzivnosti.“... Lopovluk, nepoštenje i nepravda su glavne
karakteristike našeg sustava, a kako bi se sustav izrabljivanja kao takav
održavao, ali i ublažile posljedice istog, pravno se donose propisi temeljeni na
pravilu „mrkve i batine“, budi pošten (poslušan) i biti ćeš nagrađen,
budi nepošten (neposlušan) i biti ćeš kažnjen... Samo što se zaboravlja da nema
te kazne koja može izliječiti ono što je bolesno u pojedincu ili društvu... Ali
to niti nije bitno, nije cilj liječenje bolesti već održavanje bolesnika
(društvenih odnosa) na životu ublažavanjem simptoma bolesti...
Svaki naš pokušaj da se odupremo bolesti naše kulture, koliko god bio naizgled
marginalan ili besmislen, pozitivan je korak naprijed, pa i ako nas nakon toga
izguraju dva koraka unazad, pa i ako nas slome, barem smo pokušali, dali smo do
znanja da postoji mogućnost izliječenja, poslali smo poruku... Kako ćemo se
boriti protiv bolesti naše kulture?... Tako što ćemo mijenjati sebe, tako što
ćemo se u svojoj okolini i na svom radnom mjestu zauzimati za poštenje i pravdu,
ne u pravnom smislu (nije važno što piše u zakonu), već tako što ćemo se
zauzimati za ono što je moralno ispravno, što je uistinu pošteno i pravedno, i
po cijenu gubitka onoga što mislimo da imamo... Ali ne tako što ćemo
posezati za nasiljem, jer se suprotstavljamo nasilju u vidu izrabljivanja,
nasilju u vidu nametanja volje drugih nad nama, i ako posegnemo za nasiljem mi
postajemo nasilnici, a tako ne doprinosimo promjeni odnosa već samo promjeni
uzurpatora... Mi imamo moć koje nismo svjesni, moć odbijanja poslušnosti, moć
kojom rušimo izrabljivačku vlast u trenutku, i da joj nikada više ne dopustimo
da se ostvari... Problem jest u tome što toga nismo svjesni... Ali ako postanemo
toga svjesni kao individue (unatoč tome što naše individualno djelovanje
najvjerojatnije neće ništa promijeniti) to ne znači da ne trebamo ništa
poduzimati... Zrno po zrno, pogača...
Da, za poštenje je u našem sustavu potrebna hrabrost i velikodušnost... Trebamo
znati davati... Uzimati je puno lakše... Ne mislim ovdje na to kako trebamo
dopustiti da se od nas uzima, odnosno da nas se izrabljuje, da me krivo ne
shvatite... Upravo cijelo vrijeme pokušavam reći kako se trebamo oduprijeti
vlastitom izrabljivanju, prestati raditi za eksploatatore, odbiti priznati
njihovo vlasništvo nad našim radom, i početi raditi sa nas, za sve nas, što u
biti cijelo vrijeme i činimo, samo što pritom dopuštamo da nam kradu produkte
našeg rada i stavljaju ih na tržište kako bi ih mi ponovo kupovali i tako svojim
gospodarima stvarali i povećavali bogatstvo... Već sam pisao o tome; za koga su
namijenjeni proizvodi koje stvaramo, za vanzemaljce?... Zašto kupujemo ono što
smo proizveli?... Zar ti proizvodi ne pripadaju svima nama, zar nisu namijenjeni
nama?... Zar nije pošteno da svaki čovjek ima pravo na korištenje svih dostupnih
proizvoda koje je čovjek proizveo, bez obzira na to da li to može platiti ili
ne?... Zar svaki čovjek nema pravo na dom, hranu, odjeću i sve što mu je
potrebno za dostojanstven život?... Novac je zlo, treba ga ukinuti,
eksploatacijska ekonomija je zlo, treba je ukinuti, „zaposlenost“ je zlo, treba
ga ukinuti, država je zlo, treba je ukinuti... Ali ne odozgo, dekretom, to bi
izazvalo kaos... To treba učiniti odozdo, voljom naroda, svjesnošću da možemo
živjeti drugačije, jedni za druge, a ne jedni iznad drugih... Da ne postavljamo
ograde na dijelove zemlje i proglašavamo da je to naše, da ne prisvajamo
plodove zemlje kao naše, i da ne priznajemo proizvode našeg rada kao
nečije vlasništvo... Zemlja svoje plodove nudi svima... Da li drvo jabuke bira
kome će ponuditi svoje plodove?... Zašto mi prisvajamo plodove jabuke kao
svoje, kad ih ona nudi svima?... I mi se trebamo ponašati kao što se ponaša
zemlja i kao što se ponaša jabuka... Nuditi svoje plodove svima, a ne dopustiti
da ih netko drugi ili mi uzurpiramo kao svoje... Proklet bio krov nad
mojom glavom ako ga nisam u stanju podijeliti s onim kojemu je potreban zaklon,
proklet bio kruh koji jedem ako ga nisam u stanju podijeliti s onim tko je
gladan, prokleta bila voda koju pijem ako je nisam u stanju podijeliti s onim
tko je žedan!...
Nije lopov onaj tko "ukrade" kruh iz trgovine, već onaj tko je osnovao
trgovinu, i nije razbojnik onaj tko je "opljačkao" banku, već onaj tko ju je
osnovao...
**************
LJUBAV I VRIJEME
Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove, kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio samo tren do potonuća, Ljubav je odlučila potražiti pomoć. Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?" "Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nema mjesta."-reče Bogatstvo. Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. "Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?" "Ne mogu ti pomoći, Ljubavi", odgovori Ponos: "Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod." Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka:" Tugo, molim te povedi me sa sobom!" "Oh, Ljubavi", odgovori Tuga:" Tako sam tužna da ne mogu." Kada je Dobra Volja prolazila pokraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije ni čula Ljubav kako je doziva. Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi ,Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom." Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš ko me je spasio?" "To je bilo Vrijeme", odgovorilo je Znanje. "Vrijeme?", upitala je Lubav: "Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?" Znanje odgovori: "Zato što je samo Vrijeme sposobno da procijeni koliko je Ljubav važna u životu..."