Mi stvaramo naš vlastiti svemir, koji je jedinstven. Što više redefinirate svoju stvarnost

u odnosu na konsenzus, to ćete više 'stršiti' iz gomile i izdvajati se od ostalih.

Razlog zašto Iluminad nastoje gurnuti takve ljude natrag u stado u tome je što su

oni prijetnja samoj konsenzusnoj stvarnosti o kojoj Matrix ovisi. Oni pokazuju da

postoji više od jedne moguće stvarnosti. Vizionari su opasni ljudi za Iluminate i

oni ih se žele osloboditi. Svojeglavci su noćna mora za manipulatore konsenzusne

stvarnosti. Svijetu je potrebno izbijanje globalne epidemije virusa STRS-a - sindroma

težnje k revidiranju stvarnosti. Potrebni su nam svojeglavi ljudi koji djeluju

spontano, slobodnih misli i životnog stila, koji prihvaćaju samo one trenutne'norme'

koje poštuju slobodu, a ne ropstvo.

Što se više udaljavate od kolektivnih normi, to više skidate lance kolektivne

stvarnosti i Matrixa. Svaki put kad nam kažu da nešto radimo ili vjerujemo, bez

obzira koliko to bilo svakidašnje, vrijedi razmisliti: «A da, a tko je tako odlucio?»

Odgovor će gotovo uvijek biti: «Nemam pojma.» Zašto našim životom upravljaju

'norme' kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor? Ali tako je cijelo vrijeme. To nas

vodi do sljedećeg: «Zasto bih to trebao raditi ili vjerovati?» Iz kojih bih razloga

trebao slijediti tu normu? Odgovor na to uvijek će glasiti nešto poput: «Moras

jedno, ne trebam raditi ili vjerovati ništa što ne želim. I neću. Još bolje, nemojte ni

postavljati ta pitanja, znajte odgovore. Iz vlastitog iskustva mogu reći da jednom

kada počnete zahtijevati da 'norme' zasluže svoje mjesto u vašem životu, shvatite

kakve su bezumne budalaštine upravljale vašim mislima i ponašanjem. Kao u

priči o carevom novom ruhu. Norma koja vrijedi za sve norme je da se obično

ispostavi kako su one obične gluposti. Nekoliko primjera:

Norma: Homoseksualnost je pogrešna ili se barem o njoj ne bi trebalo

govoriti. Ona je neprirodna.

Gluposti: Kakav god bio oblik našeg tijela, možemo samo izražavati ljubav

prema sebi jer je sve Jedno. «Voljet ću sebe samo ako se drugi dio mene koji

volim nalazi u tijelu koje je drugačije od mog.» Uh??? Ludost, ali tako kaže

'norma'. Čak i ako su jedini cilj homoseksualnog odnosa požuda i seks, pa

što onda? Tijelo je hologram, nije stvarno. Uživajte u iluziji, ali budite svjesni

da je ona samo to, i iluzija vas ne može kontrolirati. Što može biti 'prirodno'

ili 'neprirodno' u jednoj iluziji? To je pitanje slobode izbora, što uključuje i

slobodu da se ne sudjeluje.

odnosu, i bilo što osim misionarskog položaja «opsceno» je i «degutantno».

normalno'? Kako se bilo tko usuđuje diktirati drugima u čemu ne smiju

uživati, ako svi uključeni pristaju na to? Ne, ne, u svom iluzornom hologramu

smijete uživati samo na načine za koje mi odlučimo da su «moralni», inače

ćemo vas osuđivati (iako bismo i mi željeli raditi to isto). Imam prijedlog.

Ja vama neću govoriti što da radite sa svojim računalom ili svojim novcem,

ako vi ne budete meni govorili što da radim sa svojim pimpekom (iako ne

radim bogzna što u posljednje vrijeme, što sam rekao i trgovačkom putniku

trebalo izbjegavati? Naravno da postoje. Ali postoje i druge koje kad se uzmu

u pravom okruženju i s iskusnim ljudima, mogu vas odvesti u zemlju čuda i

pokazati vam iluziju svijeta u kojem mislite da živite. Zanimljivo je da su to

obično tvari koje vlasti osuđuju. Trik je u tome da treba pristupiti prirodnoj

sposobnosti ulaska u druge stvarnosti bez droga, ali uz razumno uzimanje

one mogu biti korak na tom putu. Ako su droge štetne, zašto nas potiču

da ih uzimamo kao bombone kad ih prepisuju liječnici u ime iluminatskog

farmaceutskog kartela? Te droge (lijekovi) služe planu, dok one koje

razotkrivaju iluziju ne služe, i to je to. Ne radi se o tome da su droge dobre ili

je nemoguće ne kršiti ih cijelo vrijeme. Pridržavate li se uvijek ograničenja

brzine i sjetite li se svaki put privezati sigurnosni pojas? Ne? Onda ste

prijestupnik. Sram vas bilo, nazvat ću policiju. Što su uopće zakoni? Njih

usvajaju izabrani ili neizabrani diktatori, a ljudi na koje se zakoni odnose

na njih nemaju nikakvog utjecaja. Ako ljudi zatim inzistiraju da morate

poštovati zakon bez obzira na okolnosti, oni prihvaćaju vječno stanje

tiranske kontrole. Kad bi se donio zakon da svu našu djecu trebamo predati

vladi, bismo li to učinili? Ne, kolektivno bismo mu se suprotstavili. Zašto

onda ne radimo isto i s drugim zakonima koji nameću diktaturu? Zaboravili

smo moć jedinstva. Kad bi svi koji su optuženi za prekršaj na temelju snimki

prometnih kamera odbili platiti globu, sustav bi se urušio. Ne budemo li

se kolektivno usprotivili zakonima skrojenim da uvedu globalnu fašističku

državu, svi ćemo živjeti u globalnoj fašističkoj državi. Ne treba biti atomski

fizičar da se to shvati,' zar ne? Samo ta jedna norma - «nikada ne smiješ

prekršiti zakon» - dovoljna je da osudi svijet na diktaturu nekolicine, a

gdje su još sve ostale. Moramo zahtijevati da se svaka norma' konsenzusne

stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto

bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to

zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju

dobiti 'dobro obrazovanje', iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju

konsenzusnom stvarnošću. Jedna za drugom, te se norme ruše nakon što

nam mrena padne s očiju. Od presudne je važnosti da si stalno postavljamo

pitanje: prihvaćam li ja to ovdje svoju stvarnost, ili mi ju netko usađuje izvana

zato što svoju jedinstvenost mijenjam za norme i indoktrinaciju?

Wilson Bryan Key lijepo je to objasnio napisavši: «Programmane od ranog

djetinjstva osnovnim pretpostavkama, nesvjesno prihvaćene ideje obično se uzimaju

zdravo za gotovo. Kada pretpostavke izbiju na površinu, uvijek ih treba preispitivati.

«1 Pretpostavke - trenutne reakcije izazvane uvjetovanim vjerovanjem

- građevni su blokovi zarobljene stvarnosti. Što uopće znači to normalno'? Tko

ga definira, i na temelju čega? Ono što je nekoj osobi normalno, drugoj neće biti

normalno. Ono što je za nekoga genijalnost, nekom će drugom biti ludost.'Norme'

su samo vjerovanja koja su se kroz ponavljanje učvrstila do neosporne prihvaćenosti.

I mi bismo im trebali dopustiti da upravljaju našim životima?

Misaona policija ima golemu vojsku saveznika pomoću kojih programira i kontrolira

stvarnost toliko prožima umove masa da su oni namamljeni da budu čuvari svog

vlastitog zatvora; ljudi se prilagođavaju izmišljenim konsenzusima zato što se boje

posljedica budu li drugačiji. S obzirom na okolnosti koje su sada pred nama, mogli

bi si postaviti jedno prilično važno pitanje. Boje li se više posljedica toga da

budu drukčiji ili posljedica življenja u globalnoj fašističkoj državi? Nije pretjerano

reći da je to izbor s kojim se suočavamo jer nas konsenzusna stvarnost velikom

brzinom vodi prema ovom drugom. Ako ne želimo ići tim putem, moramo se

odvojiti od stvarnosti koja nas tamo vodi. To znači izražavanje naše jedinstvenosti

i odbijanje priiagođavanja tuđoj verziji onoga što bismo trebali biti. Strah od izražavanja

jedinstvenosti naših gledišta i načina života posljedica je straha od toga

što misle drugi ljudi: naše majke, očevi, prijatelji, susjedi i kolege s posla. Ako ste

u središtu pažnje javnosti, tu je i dodatan strah od masovnog ismijavanja i onoga

što će mediji reći o vama. Ali ja sam sve to prošao početkom 1990-ih i još uvijek

sam ovdje, jači nego ikad. Ne postoji ništa što ne možemo postići odlučimo li da

nas ništa neće zaustaviti. Neki slabouman novinar napisat će da sam lud. Neki

slabouman čitatelj povjerovat će u to i smijat će mi se na cesti. Pa što? To je važno

samo ako moja stvarnost kaže da je važno, a nije. Tko ih šiša, koga briga? Ja sam

ja, ja sam slobodan.

Obitelj, prijatelji, susjedi i kolege s posla često služe i čuvaju zatvor uma, pa

moramo prestati odustajati od svoje jedinstvenosti zbog tih ljudi. Razumijem da

je teško raditi stvari koje se sukobljavaju s konsenzusnom stvarnošću i normama

kako ih shvaćaju roditelji itd. Ne želimo ih gledati kako se uzrujavaju i voljeli bismo

da se nama ponose. Ili barem većina ljudi to želi. Ali čekajte malo. Roditelji

mogu izabrati da za nas stvore prividno tijelo u kojem ćemo proživljavati ovu

iluziju, ali oni nemaju pravo biti doživotni programeri uma i diktatori svojim

potomcima. Njihova djeca ista su Jednota kao i oni. Roditelji i djeca iluzorna su

stanja iste Jedinstvene svijesti i svi imaju jednako pravo izražavati se. Treba postojati

zaštitništvo i osnovno vodstvo u djetinjstvu, ali to nije isto što i nametanje

vjerovanja. Mnogi roditelji nemilosrdno nadziru svoju djecu i inzistiraju da se

prilagode konsenzusnoj stvarnosti u koju oni sami vjeruju zato što su ih njihovi

roditelji tako uvjetovali. Želimo li ići putem do slobode to se mora zaustaviti. Ako

roditelji žele vjerovati u konsenzusnu stvarnost, to je u redu i fino, imaju pravo na

takav izbor. Ali kada pokušavaju manipuliranjem navesti svoju djecu da rade to

isto, nesvjesno postaju agenti Matrixa: «Tvoja majka je tako uzrujana zato što želiš

živjeti u komuni. Silno je željela da postaneš bankar/liječnik/pravnik. Ne znam

hoće li to ikada preboljeti.« Stvarno? Pa, recite joj da pokuša. Kako to da se ja nisam

uzrujavao zbog toga što ona nije bila striptizeta? Tako sam to želio.

Kao i uvijek u ovoj iluziju dvojnosti, ovdje postoje dvije točke osciliranja, onaj

koji nameće i onaj kojem se nameće. Obojica su odgovorni za gušenje jedinstvenosti

i slobode misli. Svatko tko nastoji nametati svoju stvarnost nekom drugom

bilo kojim sredstvima psihološki je fašist i sluga Matrixa, ali to vrijedi i za svakoga

tko odustaje od svoje jedinstvenosti pod takvim pritiscima. Prvi korak na putu ka

slobodi od kontrole je da drugima ne dopuštate da vam govore što trebate misliti

i raditi sa svojim životom. Ako im se naš izbor ne sviđa mogu raditi ono drugo.

Nije važno što vaši roditelji ili vaši prijatelji i kolege kažu o vašim odlukama. Ono

što je važno je da vi budete vi, a ne ono što vam netko drugi kaže da budete. Zašto

bismo se trebali brinuti zbog reakcija onih koji čak ni ne poštuju naše pravo da

budemo ono što jesmo. Mene nije briga što moja djeca rade sa svojim životima,

sve dok je to ono što doista žele raditi, i dok poštuju slobodu drugih da tako rade.

da nam nameću svoju volju i da mi svoju ne namećemo drugima, razlika po naše

živote i svijet bila bi fantastična. Tako velik dio ljudskog potencijala zaključan je

iza barijere na kojoj piše: «Što bi ljudi rekli kad bih to učinio ili rekao?« Zaboravite

'prijatelji' udaljavaju od vas, a pojavljuje se cijela vojska novih. Pa što? Super.

Iluzija vas može kontrolirati samo dok mislite da je stvarna. Kada uvidite da je

vaša stvarnost pet osjetila iluzija, ona istog trena gubi velik dio svoje moći nad

vama. Nožni prst će vas i dalje boljeti kada udarite u nogu od stola, iako su i stol

i vaš prst samo hologrami. Intelektualno znati da je to iluzija ne znači znati to

na razini dovoljno dubokoj da vas odvoji od nje, i još uvijek je tu konsenzusna

stvarnost, kolektivni um, koji širi vjerovanje da je stvaran. Također možete i dalje

biti uvučeni u misli i reakcije Matrixa nakon što ste prepoznali iluziju. Čuo sam

da to zovu «uzeti 3-D trenutak«. «Kako mi se usuđuješ to reći? ... Sad ću ti ja...«

Stop!! Duboko udahnite. Tri D trenutak. To je iluzija, sjećate se? Da, sranje, gdje

mi je bila pamet? OK, opet sam dobro. Fiju! Naravno, takve se stvari događaju

kad se počnete isključivati, ali kontrola koju Matrix ima nad vama počinje slabiti

Otkrio sam da ukolio si stalno ponavljate da je sve to iluzija, svijet snova, počinjete

Vidjeti' tu činjenicu sa sve većom jasnoćom. Još jedna stvar koja mi je zanimljiva

je biti svjestan da vidite svojim mozgom, a ne svojim očima. To znači priznavati

da se ono što mislite da vidite događa u vizualnom korteksu mozga, a ne u vašim

očima. Ne znam što bi drugi mogli doživljavati čineći isto, ali meni se svijet čini

puno drukčijim.

U nastavku procesa isključivanja stvari koje su vam prije mnogo značile postajat

će manje važne, a vaš pogled na život i same sebe počet će se preobražavati.

Postat ćete tolerantniji prema sebi i drugima. Kada vidite da je to iluzija i da smo

svi ista Jednota koja stvara naše iskustvo, oko čega se imamo uzrujavati? Jedini

slučaj kada me zanima što drugi ljudi rade je ako nameću svoju volju drugima,

kao što Iluminati rade nama ostalima. Uz tu iznimku, ono što ljudi rade potpuno

je njihova stvar i mene se ne tiče. Vaši stavovi prema svemu mijenjaju se kako se

intelektualno prihvaćate njeno postojanje. Nemojte misliti na taj način, znajte to.

Nemojte pokušavati to učiniti, učinite to. To su bitno različita stanja postojanja.

Kada postanete svjesniji iluzije moći ćete početi uživati u njoj bez svih posljedica

koje nas zarobljavaju u slučaju kada mislimo da je stvarna. Možemo se zabavljati

i izražavati naše želje sve dok to ne narušava slobodu drugih. Moje je gledište da

ću pokušati sve što poželim, a ako mi se ne svidi neću to ponoviti. Ako mi se svidi,

radit ću to onoliko često koliko mi odgovara. Iluzija Matrixa koristi strah i krivnju

da nas drži u svojoj šaci. Imamo li iskustvo koje nam se ne sviđa, ili nam je žao

što smo to učinili, krivnja i trauma mogu nas pratiti čitav život, utječući na svaku

našu reakciju. Ali kada znamo da se naša 3-D iskustva događaju u svijetu snova,

njihov utjecaj daleko je manje dubok.

Utječu li na nas za čitav život iskustva koja proživljavamo noću, u snovima?

Možemo se s vremena na vrijeme probuditi uplašeni i u šoku zato što je san

izgledao tako stvarno, ali taj osjećaj ubrzo nestaje i možemo se tome čak i smijati.

«Bio je to samo san.», kažemo. Da, a i ovo je san, iako lucidan. Jedina je razlika u

tome što smo uvjetovani vjerovati da je ovaj san stvaran, a njegove posljedice po

nas komplicirane su na milijun načina. Njegovu kontrolu možemo ukloniti tako

što ćemo ne samo razumjeti nego i živjeti činjenicu da je ovo samo san koji sami

stvaramo.'Smrt'je samo buđenje iz sna, nije ništa čega bismo se trebali bojati.

Kada promatramo naše svakodnevno iskustvo gledamo u zrcalo nas samih. To

je zrcalo našeg vjerovanja o tpme što je stvarno. Ne vrijedi nam optuživati bilo

koga drugog za ono što nam se ne sviđa u našim životima, odgovornost je na

nama. Prihvatiti tu odgovornost i prestati optuživati druge - ih same sebe, što se

toga tiče - znači napraviti ogroman korak na putu prema slobodi. Moć koju Iluminati

koriste u kontroliranju i manipuliranju nije ništa drugo nego upravo ona

moć koju njima i drugima svakodnevno predajemo. Najdestruktivniji izraz toga

optuživanje je drugih za naše nevolje. Činiti to znači prihvaćati da drugi imaju

tu moć ako ju odlučimo koristiti; ali ako vjerujemo da drugi imaju kontrolu nad

našom sudbinom, stvarat ćemo takvu stvarnost. Iluminati nisu jedini odgovorni

što je svijet ovakav kakav je. Kako bi i mogli biti? Samo je relativno malen broj

njih svjestan cilja za koji rade. Nekolicina manipulira, a milijarde dopuštaju da se

njima manipulira. Na kome leži prava odgovornost? Nas nije moguće kontrolirati

osim ako sami ne dopuštamo da nas se kontrolira i još, što je od ključne važnosti,

inzistiramo da i ostali to dopuštaju. Zavadi pa vladaj temeljna je ideja svih diktatura,

a ljudski je rod to dopustio na globalnoj razini. Arapi su usmjereni protiv

Židova, crnci protiv bijelaca, desnica protiv ljevice, i Matrix mora tako funkcionirati

da bi zadržao svoju kontrolu kroz dvojnost i podjelu. Isključivanje iz Matrixa

znači odbijanje priznavanja tih iluzornih sukoba. Svi smo mi Jedno. Ja odbijam

promatrati Židova kao drugačijeg od Arapa i obrnuto. Obojica su izrazi Jednog, i

treba ih promatrati i prema njima se ponašati jednako, tako da nitko nije važniji

ili manje važan od nekog drugog. Odbijam promatrati crne ljude na način kako ne

bih promatrao bijele, ili promatrati 'ljevicu' onako kako ne bih promatrao 'desnicu'.

Kako bi i moglo biti ikako drugačije, osim ako vjerujemo u iluziju da je podjela

stvarna? Učinimo li to, Matrix nas ima u šaci. On potiče iluziju podjele i dvojnosti;

prihvatimo li to, zamka je aktivirana. Nema izlaza iz iluzije koja se temelji na

podjeli ako prihvaćamo uvjerenje da je podjela stvarna.

Sloboda svakog drugog pojedinca naša je sloboda. Ako jedna osoba ne uživa slobodu

koju imaju svi drugi, onda nitko nije slobodan. Opet, kako bi i mogli biti?

Malo slobode nije nikakva sloboda. To je jednostavna istina koju robotski radikali

ljevice i robotski pravednici s drugog pola, čini se, ne uspijevaju shvatiti. Sloboda

govora ne znači samo slobodu da drugi govore ono što je nama prihvatljivo. To

je tiranija. Radi se o slobodi izražavanja misli, ma koliko se mi s njima ne slagali.

Istinski slobodno društvo (i oni koji vjeruju u slobodu, umjesto da ju koriste

kao sredstvo prisile) jednako bi se žestoko zalagalo za slobodu ljudi s kojima se

ne slaže kao što bi činilo za one koje podržava. Ali što se događa? Suprotno od

toga. Vodstva, naglašavam da se radi o vodstvima, britanskih i kanadskih zelenih

stranaka zalagala su se da mi se zabrani da govorim u javnosti. Britanska Zelena

stranka zabranila mi je da govorim na njihovoj konferenciji prije nekoliko godina,

usprkos tome što sam primio poziv od članova, zato što sam govorio stvari o

stvarnosti i prirodi života za koje su smatrali da će dovesti do njihovog ismija

vanja. 'Protunacistička liga organizirala je prosvjede na nekim od mojih nastupa

prije više godina iako, ironično, upozoravam na stvaranje Četvrtog Reicha (ili na

otvorenu ponovnu uspostavu Trećeg) od početka 1990-ih. Ipak, upitajte bilo koga

od tih ljudi što misle o slobodi izražavanja i reći će vam da je to temeljno ljudsko

pravo. Kakvog li primjera orvelovskog dvomišljenja, sposobnosti da se prihvate

dva kontradiktorna gledišta i vjeruje da su oba istinita. Moguće je objasniti prividne

životne paradokse time što isti događaj može izgledati posve različito iz različitih

točaka gledišta, i sve može biti istinito iz perspektive različitih promatrača.

Ali to nije isto što i dvomišljenje. Ili vjerujete u slobodu govora ili ne vjerujete.

Sloboda govora za jedne, ali gušenje za one koji vam se ne sviđaju nije sloboda govora.

Svi koji nastoje spriječiti slobodno izražavanje misli bilo koga drugog agenti

su kontrole i trebali bi toga postati svjesni prije nego što njihovo samozavaravanje

dovede do nastanka upravo orvelovske fašističke države kojoj se navodno suprotstavljaju.

Orwell se zacijelo okreće u grobu od budalaština tih ljudi.

Moramo se početi fokusirati na pravo na slobodu izražavanja jer je ono što

se događa - i što robotski radikali nastoje silom provesti - isto što se događalo

u nacističkoj Njemačkoj. Knjige neprihvatljive Nacističkoj stranci bile su zabranjivane

i spaljivane; onima koji su pokušavali govoriti protiv nacista zabranjivali

su ili prekidali javna okupljanja; neke su zatvarali i ubijali zbog njihovih gledišta.

To se događa i danas, a robotski radikali često su sredstvo za provedbu toga. Evo

nekih neugodnih istina za te zavedene ljude: ako je u redu govoriti o arapskom

ili islamskom ekstremizmu i terorizmu, mora biti u redu govoriti i o židovskom

ekstremizmu i terorizmu. Ako nije, onda ne živimo u slobodnom i ravnopravnom

društvu. Ako je u redu reći da je službena verzija povijesti istinita, mora biti u

redu reći i da službena verzija nije istinita. Ako nije, onda ne živimo u slobodnom

i ravnopravnom društvu. Ako ono što alternativna povijest tvrdi nije točno, onda

će ju pokopati dokazi koje će predočiti službena povijest. U čemu je, dakle, problem?

To nije pitanje slaganja ili neslaganja; radi se o pravu na izražavanje nečijeg

mišljenja poput svih ostalih. Kad se ta sloboda ograniči, svaka sloboda osuđena

je na propast. Kako je moguće imati slobodnu debatu ili doći do zaključaka utemeljenih

na informaciji ako se jedno gledište neprekidno naglašava, a drugo guši?

Dubina te nezrelosti teško je shvatljiva. Ali robotski radikali daleko su opsjednutiji

razmetanjem vlastitom pravednošću i čistoćom - «Pogledajte me, ja sam antinacist

i antirasist, ja sam tako dobar covjek» - nego što ih ikada zanima promicanje

ili obrana slobode za sve. Dvomišljenje, dvomišljenje, dvomišljenje. Radi se o pogubnom

(za slobodu) udovoljavanju samima sebi.

Čujem kako ljudi pitaju što je s onima koji bi svoju slobodu govora iskoristili

za pozivanje na nasilje protiv drugih ili poticanje seksualnih aktivnosti s

djecom. Ali, ne bi li vam bilo draže da takvi ljudi budu na otvorenom gdje ih se

može vidjeti i identificirati nego da to isto rade u tajnosti? Zašto je prihvatljivo da

George Bush, Tony Blair i kompanija neprestano pozivaju na nasilje protiv Iraka,

Afganistana i dugog popisa sljedećih ciljeva, a ipak nije u redu da drugi rade isto

u vezi s potencijalnim pokoljima puno manjih razmjera? To je dvomišljenje, to su

dvostruki standardi. Ako je jedno protuzakonito, trebalo bi biti i drugo, ili bolje

suprotno. Ako netko poziva na nasilje protiv drugih ili zlostavljanje djece, želim za

to znati, a ne da se odvija nerazotkriveno iza kulisa, gdje se ništa ne može učiniti.

To je ono što se događa kada se guši sloboda izražavanja, gurate to u tajnost gdje

se gnoji i često širi bez našeg znanja. Neka bude pred svima, gdje se možemo baviti

time i znati s čime imamo posla. Ako vidite da netko zagovara seks s djecom, znate

da trebate držati svoju djecu na pristojnoj udaljenosti od njega. Ako se takva gledišta

ne mogu izražavati, kako ćete znati da trebate zaštiti svoje klince od njega ili

nje? Zakoni za zaštitu sloboda, sloboda da se ne bude ubijen, zlostavljan i izložen

nasilju itd., jedna su stvar. Zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja nešto su

sasvim drugo. Potreban nam je samo jedan 'zakon: radi što te volja, ali ne čini to

tako da ćeš oduzimati slobodu drugima. Kad malo bolje razmislite, nijedan drugi

zakon nije potreban, možemo ga jednostavno nazvati - Zakon o poštovanju.

Kako bismo se očistili od Matrixovog mentaliteta moramo biti svjesni vlastitog

dvomišljenja. To je gotovo pa barometar našeg osjećaja odvojenosti, jer

što smo svjesniji stvarnosti, manje dvomišljenja pokazujemo. Dvomišljenje je

uglavnom produkt predrasuda i krutih vjerovanja, jer su njima obojena naša rasuđivanja

o svemu. Kada Amerika napadne neku drugu zemlju u ime oslobođenja,

ubijajući pritom tisuće civila i izazivajući potpuno uništenje, prihvaćanje da

i «oslobođenje» i «masovno ubijanje« mogu istovremeno biti istina potječe od

(a) pristranosti koju većina Amerikanaca ima prema Americi i (b) vjerovanja da

je njihova nacija svjetska kolijevka slobode i pravde. Kada sve vidite kao Jedno,

nema ni 'Amerike ni 'Iraka, nema pristranosti prema jednom ili drugom. Vaše su

jedino mjerilo sloboda, poštenje i pravda za sve u bilo kojim okolnostima. Možete

vidjeti kako političari pripremaju ljude za prihvaćanje dvomišljenja. Georgeu

Bushu njegovi su tekstopisci dali da kaže:

«Vidite, mi volimo - mi volimo slobodu. A to je nešto što oni nisu razumjeli.

Oni mrze; mi volimo. Oni djeluju iz mržnje; mi ne tražimo osvetu, mi tražimo

pravdu iz ljubavi.»

«Morate reći svojim najmilijima.posebno djeci,da kada čuju kako predsjednik

govori o Al-Qa'idi, Iraku i drugim mjestima, ja to radim zato što čeznem za

mirom.

«Želim poslati signal našim neprijateljima da su probudili suosjećajnu,

plemenitu i moćnu naciju, i da ćemo ih pohvatati.«

To kao daje napisao Orwell. Takve besmislice smišljene su da pripreme ljude

za prihvaćanje dvomišljenja: ljubav je ubijanje; masovno ubojstvo nevinih nije

osveta, to je pravda i ljubav; beskrajni rat žudnja je za mirom. Spominjanje «su

osjećajne, plemenite i moćne nacije» tu je kako bi ljudi bili zadovoljni sobom i

osjećali se «moćno» zbog oružja za uništenje kojima će vojnici pobiti tisuće ljudi

u njihovo ime. To je stari mentalitet Johna Waynea koji veliki dio američke psihe

vodi poput janjeta u klaonicu. Zamka dvomišljenja u tome je što se ljudima daje

izbor između vjerovanja da su puni ljubavi, suosjećajni, plemeniti i moćni, i onoga

da je njihova vlada kriva za masovna ubojstva i imperijalna osvajanja. Oni žele

vjerovati da je ono prvo istina, ali suočeni su s činjenicom da je njihova vojska

izvršila invaziju na drugu zemlju i ubija njene civile (iako se razmjeri toga zataškavaju).

Kako bi spojili nespojivo, pribjegavaju osobnom i kolektivnom nepoštenju,

prihvaćaju dvomišljenje i vjeruju da su oba proturječna uvjerenja točna. Na taj

se način širi dvomišljenje, a protuotrov je osloboditi se pristranosti i uvjerenja

zapisanih u kamenu. Mi nismo Amerikanci ili Britanci, Izraelci ili Iračani, mi smo

Jedno. Te su etikete iluzije, pa zašto bismo bili pristrani u našoj percepciji pravde

favoriziranjem jednog izraza Jednog na štetu drugog? Ubijanje djece u Afganistanu,

Iraku ili Palestini nije ništa više ili manje važno od ubojstva djeteta u New

Yorku ili Tel Avivu. Zajedno smo u tome, i moramo odrasti i shvatiti da smo svi

jednaki.

Sjedinjene Države duhovna su kolijevka dvomišljenja i samozavaravanja. One su

orvelovsko društvo koje misli da je najslobodnija zemlja na svijetu i da ima pravo

svima ostalima nametati svoju orvelovsku 'slobodu. Gledano pojedinačno, oni su

mahom vrlo dragi ljudi, ali, kao što sam već rekao, postoji razina američke kolektivne

psihe koja je vječni John Wayne. Ili, kako je to opisao Tom Foley, bivši

glasnogovornik Zastupničkog doma: «Pojedinačno, mi smo prilično skromni, ali

kolektivno, stalno nam iznova govore da smo najveći u povijesti svijeta.»2 Bivši

direktor CIA-e, admiral Stansfield Turner, rekao je da ako netko kaže da Sjedinjene

Države nisu prikladne biti imperijalna sila, teret je na njima da objasne zašto.

Pa, kao što je pokazala ova knjiga, to nije teško. Njegovi razlozi zašto su Sjedinjene

Države prikladne za upravljanje carstvom otkrivaju mnogo o američkoj kolektivnoj

psihi. Oni su «pobijedili» u Hladnom ratu (kakve to veze ima s ovim?); oni

su najdemokratskija zemlja na svijetu (s neizabranim predsjednikom); najbolji su

primjer «slobodnog poduzetništva« (pod kontrolom kartela korporacija koji uništavaju

slobodno poduzetništvo širom svijeta); i svijet treba vođu, a nitko drugi

za to nije sposoban (ne treba).3 Turner je priznao da Amerika ne zna mnogo o

svijetu koji namjerava «predvoditi» (kontrolirati), ali «vjerujemo da je naš način

ispravan«.'1 Njegove riječi odaju aroganciju i neznanje (koji uvijek dolaze u paru)

prisutne kod Amerikanaca koji podržavaju Busha. Jednu gospođu, Beu Kristol iz

imperijalizmom, šokirala je i sama ta sugestija: «Ali riječ 'imperijalno' implicira

da Amerika od toga ima neke koristi.«5 Da, stvarno je to rekla i nema sumnje

da je vjerovala u to što govori. Preuzimanje iračke nafte i ustupanje fantastičnih

ugovora američkim kompanijama za obnovu onoga što je uništila invazija SAD-a

ne implicira da u tome ima neke koristi za Ameriku? Dvomišljenje. Robert Joss,

dekan Stanfordske poslovne škole, rekao je da Amerikanci (iako nipošto ne svi)

iskreno osjećaju da «pokusavaju prenijeti dobrotu svima drugima.»6 Tom Foley je

ustvrdio da Amerikanci imaju «vrlo rašireno vjerovanje u naše dobre namjere«. To

je dovelo do pretpostavke da «svaki oblik objektivne analize Sjedinjenih Država

mora rezultirati odobravanjem, ako ne i aplauzom oduševljenja«.7 Michael Ignatieff,

direktor Carr centra u Kennedyevoj školi upravljanja na Harvardu, dao je ovaj

izvrstan sažetak razloga zašto je Amerikancima tako lako manipulirati: «Nista nije

tako zastrašujuće kao američka nevinost. To je stravična, ponekad ubilačka nevinost.

Naša nesposobnost da preispitujemo vlastite motive zaista je alarmantna.«8

Za dvomišljenje je od ključne važnosti da se motivi ne dovode u pitanje. Ignatieff

je rekao da je Amerika pod kontrolom ideologije, «ali kao kod svih ideologija, ne

vjeruje da se radi o ideologiji. Ona jednostavno vjeruje da je to Istina.«9

Američka ideologija vjeruje da je normalno trošiti stotine milijardi godišnje

na oružja za masovno uništenje dok si 43 milijuna Amerikanaca ne može priuštiti

zdravstveno osiguranje. Opet dvomišljenje. Ali orvelovska kontrola uma u Americi

je toliko jaka i sveprisutna da je moguće razumjeti kako je stvoren taj mentalitet.

Djeci u školi svakodnevno govore da se okrenu prema američkoj zastavi i

kažu: 'Prisežem na vjernost zastavi Sjedinjenih Američkih Država... jednom narodu

pod Bogom, nedjeljivom i sa slobodom i pravdom za sve'. «I moja trogodišnja

djeca čine to isto«, rekla je Teresa West, ravnateljica osnovne škole Glen Forest iz

Falls Churcha, Virginia.10 Wanda Nelson, zamjenica ravnatelja škole Lake Anne

iz Restona, rekla je: «Radimo to u 8.25 svakog jutra. Ako neko dijete zakasni sa

svojim roditeljima, a prisega je najavljena preko razglasa, moraju stati na mjestu

kao ukopani i ponavljati to tamo gdje se zateknu, djeca i roditelji zajedno.«" Kad

su joj rekli da mi čak ni nemamo zastave u britanskim školama, bila je šokirana.

«Nemate zastave? Kako, za ime Božje, potičete domoljublje?« Ono što ona, čini se,

ne može shvatiti, jest da ne bi smjela postojati potreba za poticanjem domoljublja.

Samo je lažnom, slijepom domoljublju to potrebno. Ono bi se trebalo bez pritiska

razvijati iz ponosa zbog plemenitosti i osjećaja za pravdu za koje se država stvarno

zalaže, a ne kroz pranje mozga lažima. Jedan britanski par koji se preselio u SAD

škole njena djeca počela vraćati kući pjevajući domoljubne pjesme. Amerika

je najjače umno kontrolirana zemlja na svijetu (zajedno s Izraelom) i davno je

izgubila sposobnost zdravog kolektivnog razmišljanja. Zato ili dvomisli - ili uopće

ne misli. Anila Daulatzai, mlada Amerikanka afganistanskog podrijetla, pozvana

je da pred razredom govori o Afganistanu: upitala je studente bi li željeli znati više

o Afganistanu (koji su Sjedinjene Države u to vrijeme bombardirale) i Pakistanu.

Većina je rekla da nema vremena. Anila nastavlja:

«Gotovo 60% razreda činili su bijeli američki mladići koji su željeli raditi u

američkoj vladi... Predložila sam da bismo mogli kritičnije proučiti prirodu

američke umiješanosti u to područje. Kako su stvorili Talibane radi borbe

protiv Sovjetskog Saveza. Kako su pri tome iskoristili Osamu bin Ladena.

Kako su pomagali Saddamu, iskoristili ga, a onda se okrenuli protiv njega kao

zločinca. Izgovorila sam te stvari na vrlo prirodan način, a znala sam ponešto

o tome budući da sam jedno duže vrijeme radila u tamošnjim izbjegličkim

kampovima.«

«To nije imalo nikakvog utjecaja. Studenti su počeli dizati ruke i ponavljati:

'Ne slažem se s time što govorite; 'Amerika je najbolje mjesto na Zemlji';

'Ako vam se ne sviđa ovdje, vratite se odakle ste došli'. Naglasila sam da

sam rođena u toj istoj ulici; da sam mislila kako je bit akademske institucije

raspravljati o pitanjima na dostojan način te da nismo na paradi povodom

Dana nezavisnosti u nekom baru. Ovo je, bojim se, jedna ignorantska i

arogantna nacija.

da su Sjedinjene Države bile stvorene kao eksperiment kontrole uma, na najvišoj

instanci upravljan iz Europe, koji očigledno funkcionira. Gore izneseni stavovi

mogući su zato što ljudi sve vide kao 'dijelove', poput Amerikanaca' i 'Afganistanaca

ili 'Iračana. Samo uz razumijevanje jednote sukobi i nepravda mogu se okončati.

Na sreću, postoje deseci milijuna Amerikanaca - i sve ih je više - koji ne padaju

na dvomišljenje koje promiče njihova vlada. Promjena dolazi kroz njih.

Dobro je biti svjestan vlastitih reakcija na ljude i događaje i neprestano se preispitivati

ima li dvomišljenja u našim gledištima, kao i u izjavama političara i

manipulatora. To se posebno odnosi na one koji imaju čvrsta politička ili vjerska

gledišta zato što su oni plodno tlo za dvomišljenje. Kršćanski dvomislitelji podržavaju

rat i traže od Boga da blagoslovi vojnike koji ubijaju, dok istovremeno tvrde

da služe Isusu, «Kralju mira». Religija i politika stožeri su dvomišljenja. Tijekom

tisuća godina religija je briljantno služila strukturi kontrole nad ljudima. Oni su

indoktrinirali stanovništvo sustavima vjerovanja koji su zatvor za um i nikada se

ne smiju dovoditi u pitanje. Ta su vjerovanja nametali kroz strah, indoktrinaciju,

izolaciju i pokušaje genocida nad nevjernicima. Borili su se jedni protiv drugih za

upravljanje ljudskim umom, stvorivši nebrojeno prilika za Iluminate da zavade i

vladaju tisućljećima. Velike religije vode podrijetlo upravo iz svjetske regije, Bliskog

i Srednjeg istoka, u kojoj je nastao najveći dio iluminatske mreže. Još jedna

slučajnost? Nema šanse. Religije su tvorevina dvojnosti i podjele. One promiču

no kažu je da 'Njega' zanima samo ekskluzivan ugovor utemeljen na vjerovanju u

ono što vam ljudi u mantijama kažu da vjerujete. Tvrde da podržavaju «pravo» i

protive se «krivom», ali onda, kad im to odgovara, odlučuju da su «pravo» i «krivo

» isto. Citiraju Isusa koji je rekao «okrenite drugi obraz«, ali onda podržavaju

ratove u kojima se osvaja, ubija i pljačka. Ponavljam još jednom, to su predrasude

potrebne za dvomišljenje. To su ratovi protiv muslimanskih zemalja, nevjernika,

i tu se sigurno radi o napredovanju kršćanskih vojnika? Rat služi 'Isusovim' željama,

kaže to dvomišljenje, zato što oslobađa svijet jedne religije koja je konkurencija

sotonistički... ovaj, oprostite, kršćanski vjernik, on se bori za Isusove ciljeve. Ekstremni

islamski fanatici (čiji je broj daleko manji od onoga što tvrdi propaganda),

vjeruju da moraju osloboditi svijet od kršćanskih i židovskih nevjernika, i podržavaju

nasilje protiv njih u ime služenja ciljevima njihove religije. Ukrug i stalno

ukrug. Bivši glasnogovornik Zastupničkog doma Tom Foley govorio je o moći

koju religija ima nad američkim umom:

«Mi nismo narod koji se moli u svojoj sobi. Mi očekujemo od predsjednika

da bude naš glavni propovjednik, da nam neprestano govori kako nas je Bog

obasuo posebnim milostima, i da mi, zbog toga, imamo poseban identitet,

posebnu misiju u svijetu. To je misija koja se dijelom ostvaruje samim time

što smo to što jesmo, ali koja također zahtijeva da ohrabrujemo druge da

budu baš poput nas.

To «ohrabrivanje» podrazumijeva i bacanje bombi na ljude. Hej, to će ih

učiniti sličnijima nama. Oni su «spašeni!!». Aleluja, slavite Gospodina. Mnogo je

Kršćana, Muslimana i Židova koji ne prihvaćaju dvomišljenje zato što ili imaju

inteligenciju da ga prozru i/ili izražavaju mirne i suosjećajne verzije svoje vjere.

Međutim, kada svoju Jednotu i beskrajnu mogućnost zamijenite očajnički ograničenim

religijskim vjerovanjima (kakva su sva), razmišljate u dvojnosti i ograničenosti,

mentalitetu Matrixa, i nema povratka kući dok se njegove žrtve ne oslobode

iz tog klerikalnog stiska.

Postoji jednostavno 'pravilo' kako prozreti novogovor i dvomišljenje političara i

njima sličnih. Sastoji se u sljedećem: što god da kažu, misle suprotno; što god da

tvrde, istina je suprotno. «Hoće» znači «neće», a «neće» znači «hoće»; «jesam»

znači «nisam», a «nisam» znači «jesam»; «Vjerujem u mir« znači «Vjerujem u rat«;

«Nije odlučeno« znači da je; «Odlučeno je» znači da nije; «Sukob nije neizbježan«

znači da je; «Ta i ta zemlja predstavlja opasnost za svijet« znači da nije nikakva

prijetnja ni za koga; «Nikad nisam imao seksualne odnose s tom ženom« znači...

pa, znate što to znači. Iluminati imaju cijeli jedan govorni i simbolički jezik koji se

temelji na suprotnom značenju. Pisac Michael Ellner opisao je društvo koje stvara

takvo izokretanje: «Pogledajte nas samo. Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici

uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade

uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religije uništavaju

duhovnost.« Promatrajte političke i vojne vođe i postat će vam jasno da ih je vrlo

jednostavno pročitati. U većini slučajeva nema čak ni potrebe čitati između redova;

samo izokrenite prividno značenje izjave.

Promatramo li 'informativne programe i političke izljeve propagande iz te

perspektive, ti nekadašnji instrumenti uvjeravanja odmah postaju uškopljeni.

Kada koristite tu tehniku može biti frustrirajuće gledati razmjere svakodnevnih

laži koje su ljudi poput Busha, Blaira i njihovih kompanjona spremni izreći, ali

također može biti zabavno, j e r su zapravo patetični. I što je još važnije, okrenete

li njihove izjave one vam govore što planiraju raditi ili ono što njihove riječi zapravo

znače. Jack Straw, britanski ministar vanjskih poslova, rekao je da najnoviji

superdržavni ustav Europske unije «... ne mijenja značajno odnos između EU i

njenih suverenih zemalja članica«. I opet je suprotno istina. George Bush rekao

je da je vlada «poduzela nezapamćene mjere kako bi zaštitila našu domovinu i,

što je još važnije, nastavit ćemo hvatati neprijatelja kako ne bi bio u stanju napasti

«. To znači da su poduzeli nezapamćene mjere da nametnu kontrolu američkim

građanima i da će nastaviti napadati i osvajati sve zemlje koje žele, iako te zemlje

nikoga nisu napale. Princip suprotnog značenja i bljutave neodređenosti vrijedi za

sav novogovor. Obrnite prividno značenje i prepoznat ćete pravo značenje. Sjetite

skoro uvijek potječe od vlada i njihovih spw-doktora, te služi tomu da vas

navede da prihvatite njihovu verziju priče.

Druga stvar u vezi s jezikom jednostavno je u tome da ga trebamo braniti kako ne

bi iščeznuo u svom sadašnjem obliku. Moramo se boriti da starogovor ne zamijeni

neumoljivo širenje magle novogovora od koje se već sastoji današnji politički vokabular.

To znači korištenje jezika i odbijanje pokoravanja agentima gulaga političke

korektnosti ili 'PK'. «Ne možeš koristiti te riječi« = samo me gledaj, dušo. Odbijemo

li koristiti apsurdan jezik PK zbirova (ups, to zvuči kao aluzija na policajca

onih s vertikalno obdarenim slušnim organima). Probat ću ponovo. Odbijemo

li koristiti apsurdan jezik PK zbirova, oni ne mogu učiniti ništa, baš kao što bi

se sistem srušio kad bi svi odbili plaćati kazne za pogrešno parkiranje. Zatiranje

određenosti u jeziku, ključnih određenosti nužnih za artikulaciju slobodnog mišljenja,

moguće je samo ukoliko mi pristanemo na to. Ja to neću raditi sve do svoje

smrti (ili dok ne iskusim 'negativno shvaćene posljedice napredovanja dobi'). Hej,

upravo mi je palo na pamet. Nije li umrijeti od starosti kozmički dobizam? Zašto

bi stari ljudi bili diskriminirani kad je u pitanju smrt? Statistike pokazuju da umire

daleko više starijih ljudi nego mladih. Nedopustivo. Bog je dobist! Osudimo

Ga (seksistički). Ne, osudimo Ju (seksistički, ali ne tako strašno). Ne, osudimo

Ga-Ju (možda). Tako je, On-Ona je dobist. Ma vidiš, tko bi to očekivao. («G. Icke,

proveli smo raspravu i smatramo da ovdje još uvijek postoji pristranost u korist

muškaraca. Držimo da treba afirmativno djelovati u korist ženskog roda i stoga

smo zaključili da je prikladan izraz Ona-On».) U ruci držim veliki klip i pitam se

što je prikladan izraz za ono gdje ću ga nabiti.

Kao što smo vidjeli, naše umove napadaju subliminalima kako bi programirali

našu stvarnost. Istraživanja su, međutim, pokazala da čak i ako ne možete uočiti

subliminalne poruke, njihova se djelotvornost drastično smanjuje kada ste svjesni

da postoje. Vrijedi se podsjećati dok čitate novine ili magazin, gledate televiziju

ili čak hodate ulicom, da znate da primate subliminalne i simboličke poruke, ali

ih odbijajte. Vizualiziranjem štita ili nekog drugog oblika barijere po vlastitoj želji

- koji blokira subliminale - možete svjesno postaviti mentalne barijere u svoju

podsvijest. Vizualizacija je jednostavno način fokusiranja uma na ono što želite

odbijati, i tada to možete raditi bez potrebe da neprestano mislite o tome. Koristite

moć svojeg uma za blokiranje utjecaja subliminala jer učinkovitost subliminala

ovisi o tome da su ih ljudi nesvjesni. Dovođenje skrivenog u svjesnu svijest slabi

njegovu snagu kao što, još jednom, možemo vidjeti na primjeru riječi'sex' na slici

s biljkama. Svjesnost je ključ.

Subliminalne tehnike način su iskorištavanja ljudskog negiranja. Mi ne vidimo

ono što naše negiranje ne želi vidjeti. Zbog tog i drugih razloga dobro je biti

iskren u vezi s onim što si negiramo. Svi si nešto negiramo, i dok je to prisutno,

izjeda nas utječući na nas mentalno i emocionalno ispod praga svjesnog zapažanja.

Mi smo to što jesmo, i svi smo veličanstveni izrazi istog Beskrajnog Jednog.

Što si skrivate o sebi? Što sam ja? Prava sloboda zahtijeva da to otkrijemo, budemo

pošteni prema sebi i odbacimo negiranje. Nakon što uklonimo negiranje, često

također nestane i želja.

Ja imam fetiš prema bičevanju crijevom za zalijevanje vrta. Eto, izrekao sam,

sad se zna, osjećam takvo olakšanje. U biti, to nije istina (zapravo mi je fetiš gumeni

bič). Ne, ne, zaveži Icke, prije nego što se izlaješ do kraja. Bit je u tome, da kad

bi me i uzbuđivalo crijevo za zalijevanje, pa što onda, dovraga? Bi li to nekoga ozljeđivalo,

osim mene i to po slobodnom izboru? Bi li to značilo da sam loša osoba

ili bi možda moj rad bio manje vjerodostojan? Ne, ne bi. Čemu onda negiranje?

Odgovor: «Strah što će drugi misliti« - osnovni razlog poricanja sebe.

To se ne odnosi isključivo na seksualne teme. Ljudi negiraju da se boje ili da

im nedostaje samopouzdanja, pa grade 'paravanske ličnosti' koje prividno zrače

hrabrošću i sigurnošću u sebe, kako bi sakrili svoje prave osjećaje. Te skrivene

nesigurnosti mogu se zatim iskorištavati. Nema ništa loše u osjećaju straha ili nedostatku

samopouzdanja. Oni su potencijalna manifestacija Jednog, kada je ono u

stanju iluzorne odvojenosti. Suočite se s njima, moguće ih je prevladati. Negirajte

ih i dajete im moć nad vama i vašom sposobnosti da prozrete iluziju. Ne možemo

ono je što manipulatori tako iskorištavaju.

Nesigurnost je jedno od najvažnijih oružja manipulatora. Oni nam daju 'uzore'

na svim područjima života prema kojima bismo trebali težiti i u usporedbi s kojima

bismo trebali procjenjivati vlastiti 'uspjeh'. Moje dame, pogledajte ove bogate

i slavne glumice i modele, nisu li jednostavno senzacionalne? Ups, vi ne izgledate

kao one, jel'? Kakva šteta. Ali ne očajavajte. Kupujte naše kreme, lakove za kosu

i plastičnu kirurgiju. I vi također možete biti prelijepe baš kao Julia. Hej, momci,

želite li biti privlačni ženama poput Brada? Pa, samo nam dajte broj kreditne

kartice i promijenit ćemo oblik tog groznog nosa ili nafilati vaš penis mašću tako

da će žene padati u nesvijest. I vi također možete biti poput Arniea Schvvarzeneggera.

Dajte, pa znate da to želite; tako bi trebali izgledati pravi muškarci. (Kako,

s hipertrofiranim mišićima i samo jednim izrazom lica??) Također nas potiču da

se identificiramo s određenim skupinama kako bi nas zarobili u mentalitetu krda.

Amerikancima se govori da se osjećaju ponosno zbog 'pobjeda' njihove vojske,

iako su tisućama kilometara daleko od ispaljenih metaka. Nema veze, vojnici su

Amerikanci i mi smo Amerikanci, pa smo u istom timu i svi smo 'pobjednici'.

Ako možete izjednačiti individualne 'uspjehe' s nacionalnim 'uspjesima i vojnim

'uspjesima', možete uvjeriti milijune ljudi da podrže vaše ubilačke ratove zato što

se stanovništvo identificira (potpuno pogrešno) sa snagom i moći zemlje. Možda

živimo u sirotinjskoj četvrti na kruhu i vodi, bez zdravstvenog osiguranja, ali dio

smo velike i moćne nacije.

Jedna od glavnih metoda pomoću kojih nas drže u iluziji, razini pet osjetila,

fokusiranje je naših umova 24 sata dnevno na materijalizam. To ne znači da je

'duhovno' biti siromašan i živjeti u rupi; to je jednako blesavo. Sami materijalni

objekti nisu zamka. Oni su ionako samo holografske iluzije. Zamka leži u tome

da ih promatramo kao cilj, kao simbole uspjeha koji potvrđuju da jesmo ili nismo

'uspjeli'. Kada su svi naši simboli uspjeha materijalni, to je razina na kojoj ćemo

najviše djelovati, a naše multidimenzionalno beskrajno ja ostat će po strani zato

što je jedina važna stvar novac i što on za mene može učiniti. Naše društvo potpuno

je usredotočeno na pet osjetila, njihovo stimuliranje, njihovo mamljenje, iskorištavanje

njihovih izmanipuliranih želja za zvukom, prizorom, okusom, mirisom

i dodirom. Poslušaj ovu pjesmu; pogledaj ovu ženu; kušaj ovo vino; pomiriši ovaj

parfem; osjeti ovo na svojoj ruci., da, da, u redu, shvaćamo kamo ciljate. Nema ništa

loše u vezi s bilo kojim od tih osjetilnih opažaja (ja volim popiti čašu crnog vina

postoji. Kako bi nas držali u iluziji, svi simboli uspjeha povezani su s pet osjetila,

i to je izvor nesigurnosti. Većina ljudi ne pronalazi svoj osjećaj sigurnosti, samopoštovanja

i 'uspjeha' unutar sebe samih. Trebaju druge da im govore ili potvrđuju

da su 'uspješni' i da im 'dobro ide'. Kako bi izazvali takvu reakciju moraju 'uspjeti' u

kategorijama koje su ljudi oko njih uvjetovani opažati kao uspjeh - moraju imati

velik auto, veliku kuću, mnogo novca u banci. To je sva bit 'američkog sna' koji

već stoljećima drži kolektivni um nacije u ropstvu. Ako ne 'uspiju' u tim okvirima

(a golema većina ne može, j e r je sustav uređen u korist malobrojnih), društvo ih

smatra, a često i sami sebe, neuspješnima. Taj se nedostatak samopoštovanja zatim

može dodatno iskorištavati. Na 'gubitnike' se upire prstom kao na primjer onoga

što se događa ako stalno ne trčiš za 'snom'. Čitav bolesni sustav u potpunosti ovisi

o potrošnji; ljude se potiče i na njih vrši pritisak da svakodnevno sve više troše, te

da razinu svoje potrošnje smatraju mjerilom svog 'uspjeha'. Opsesivna potreba da

se'uspije' tako vodi do toga da ljudi posuđuju sve više i više novca kako bi nabavili

drangulije koje pokazuju njihov navodni 'uspjeh', dok istovremeno žive u neprestanom

strahu da neće moći skupiti novac za rate. Svake godine vrtuljak postaje

sve brži i brži i brži i brži i brži, brži, brži, brži, stres, čir, srčani napad, brže, brže,

brže...Aaaahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh!

Novac i slava ne stvaraju sreću. To ne znači da je samo po sebi loše imati novca

i biti poznat. To je samo jedno iskustvo. Ali to nije ključ za vrata na kojima piše

'sreća, ostvarenost i ispunjenost'. To ni u kom slučaju nije karta za koncert Jednote.

Bez obzira jeste li Brad Pitt ili Ethel iz susjedstva, put kući leži unutra, a ne vani.

Kući ćemo otputovati u novoj stvarnosti, a ne u novom Ferrariju. U životu sam

upoznao mnogo bogatih i slavnih ljudi i nisam naišao na mnogo onih koji su bili

sretni, ostvareni i ispunjeni, posebno kad bi stali, osvrnuli se na svoje živote i zapitali

se kakva je korist od svega toga. Često se toliko unesu u trku za materijalnim

'snom' da ne uspijevaju vidjeti grančice, a kamoli šumu. Male stvari poput ljubavi,

sreće, ispunjenosti, odnosa, toga tko su i što ovdje rade, izgubljene su u zamućenosti

svakodnevne aktivnosti hvatanja zeca u šeširu. Prezaposleni su da bi živjeli.

Oni postoje umjesto da žive jer su zaboravili što znači živjeti. Ironija je u tome

što ako se povučemo iz osjetilne opsjednutosti posjedovanjem i prisjetimo se tko

smo možemo sami sebi dati moć manifestiranja bilo čega što želimo. Osjetilni je

svijet iluzija, kreacija naših umova, a to uključuje bogatstvo i siromaštvo, kao i sve

između. Ferrari je misaono polje, pa zašto ne bi mogao biti vaš ako je to ono što

želite? Može, ali samo ako postanete duboko povezani s procesom holografskog

manifestiranja tako da možete svjesno stvarati sve što poželite. Kada shvatimo da

su materijalne drangulije iluzije i da nisu simboli ničega osim manifestirane misli,

oni nad nama gube kontrolu; možemo uživati u njima, ako je to ono što izabe

remo. Kada znamo da iluzija nije stvarna mi kontroliramo iluziju, a ne obrnuto

Živimo život umjesto da život živi nas.

U redu, vrijeme je za pauzu. E da, gdje je ono crijevo za polijevanje? Paaaaam

spreman sam!!

Dio iz knjige Davida Icke "Priče iz vremenske omče"