MOČ SADAŠNJEG TRENUTKA

VI NISTE UM

SVJESNOST

EGO

LJEKOVITA SNAGA VODE

SVJETLOST KAO HRANA

NAJOPASNIJA TEORIJA NA SVIJETU

PLEDIJSKI MATERIJAL

SUBLIMINALNE PORUKE

NEČUJNA ORUŽJA ZA TIHI RAT

MOČ SADAŠNJEG TRENUTKA

MOČ UMA

GMO istina

NLO

2012.godina početak ili kraj

ZNANJE PRIJE ZNANJA

ISUS dal je stvarno umro na križu

NAJVEĆA PREPREKA PROSVJETLJENJU

Prosvjetljenje - što je to?

Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana

naišao je neki stranac. »Imaš malo sitnoga?« promrmljao je prosjak,

automatski ispruživši staru bejzbolsku kapu. »Nemam ti što dati«,

odgovorio je stranac. Tada je upitao: »Na čemu to sjediš?« »Ni na čemu

«, odgovorio je prosjak. »To je samo neka stara kutija. Sjedim na

njoj otkako pamtim.« »Jesi li ikada zavirio u nju?« upita ga stranac.

»Nisam«, odgovori prosjak. »A i čemu? Ničega nema u njoj.« »Ipak,

pogledaj unutra«, bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti

gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija

ispunjena zlatom.

Ja sam taj stranac koji vam nema što dati, koji vam kaže da se zagledate

u vlastitu nutrinu. Ne u nutrinu bilo koje kutije, kao u ovoj

paraboli, nego u nutrinu onoga što vam je najbliže: u vlastitu nutrinu.

»No ja nisam prosjak«, čujem kako kažete.

Oni koji nisu pronašli vlastito istinsko bogatstvo - radost Bića

koja zrači te duboko, nenarušivo spokojstvo koje je posljedica te radosti,

prosjaci su, makar imali materijalnih bogatstava. Oni u vanjskom

svijetu tragaju za mrvicama zadovoljstva ili ispunjenja, ondje

traže potvrdu, sigurnost ili ljubav, a u sebi nose blago koje ne samo

da obuhvaća sve te stvari, nego je beskrajno veće od svega što im svijet

može pružiti.

Riječ prosvjetljenje u mislima vam predočava sliku nekakva nadljudskog

postignuća, a egu se sviđa da tako i ostane. A prosvjetljenje

je jednostavno prirodno stanje proživljene jednote s Bićem. To je stanje

povezanosti s nečim neizmjernim i neuništivim, nečim što ste,

gotovo paradoksalno, u suštini vi sami, a ipak je mnogo veće od vas.

To je pronalaženje vlastite istinske prirode onkraj imena i oblika. Niste

li sposobni osjetiti tu povezanost, u vama se budi privid odvojenosti

od sama sebe te od svijeta koji vas okružuje. Tada sebe svjesno ili

nesvjesno shvaćate kao izdvojenu česticu. Javlja se strah, a vanjski i

unutarnji sukobi postaju redovita pojava.

Sviđa mi se Buddhina jednostavna definicija prosvjetljenja kao

»okončanja patnje«. U tome nema ničeg nadljudskog, zar ne? Naravno,

kao definicija, ta je izreka nepotpuna. Govori vam samo što prosvjetljenje

nije: prosvjetljenje nije patnja. Ali, što preostaje, ako više nema

patnje? Buddha o tome šuti, a njegova šutnja nagovještava da ćete to

morati sami otkriti. On je izrekao negativnu definiciju tako da je um

ne može pretvoriti u nešto u što bi povjerovao ili u nekakvo nadljudsko

postignuće, cilj koji bi vam bilo nemoguće doseći. Usprkos tome

što je bio oprezan, većina budista i dalje vjeruje kako je prosvjetljenje

rezervirano za Buddhu, a ne za njih, barem ne u ovom životu.

Koristite se riječju Biće*. Možete li objasniti što time mislite?

Bfće je vječan, uvijek prisutan, jedan jedini Život onkraj mnoštva životnih

oblika što su podvrgnuti rađanju i smrti. Međutim, Biće se ne

nalazi samo onkraj oblika, nego također duboko unutar svakog oblika,

kao njegova najskrivenija, nevidljiva i neuništiva suština. To znači

da vam je Biće dostupno kao i vaše najdublje ja, vaša istinska priroda.

No ne pokušavajte ga dosegnuti umom. Ne pokušavajte ga razumjeti.

Spoznat ćete ga tek kad se um umiri. Kad ste prisutni, kad vam

je pažnja potpuno i snažno usmjerena na sadašnji trenutak, tada Biće

možete osjetiti, ali nikada ga ne možete mentalno razumjeti. Ponovno

postizanje svjesnosti o Biću i prebivanje u tom stanju »osjećajne

spoznaje« jest prosvjetljenje.

Kad kažete Biće, govorite li o Bogu? Ako govorite, zašto onda tako i ne

kažete?

Riječ Bog tijekom tisuća godina zloporabe ostala je bez značenja. Katkad

se njom koristim, ali štedljivo. Pod zloporabom mislim na to

Biće, u smislu bivanje, postojanje, bitak (prim. prev.)

kako se ljudi koji nikada nisu ni naslutili carstvo svetoga, beskonačno

prostranstvo koje se krije iza te riječi, jako uvjerljivo njome koriste,

kao da znaju o čemu govore. Ili tvrde da Bog ne postoji, kao da znaju

što je to čemu niječu postojanje. Ta zloporaba dovodi do pojave apsurdnih

uvjerenja, tvrdnji i zabluda ega, kao što je ova tvrdnja: »Moj

(naš) Bog jedini je istinski Bog, a tvoj je Bog lažan« ili Nietzscheova

čuvena izjava: »Bog je mrtav«.

Riječ Bog postala je zatvoreni pojam. Onoga trenutka kad je izgovorite,

stvara se mentalna slika; to možda više nije slika starca s bijelom

bradom, ali još je ipak mentalni prikaz nekoga ili nečega izvan

vas. Isto tako, taj je prikaz gotovo neminovno u muškom obliku.

Ni Bog ni Biće, ni bilo koja druga riječ, ne mogu definirati ili

objasniti neobjašnjivu stvarnost koja se krije iza njih, tako da je jedino

važno pitanje ovo: predstavlja li ta riječ pomoć ili otežava doživljaj

Onoga na što ukazuje. Ukazuje li na nešto onkraj sebe, na onu

transcendentalnu stvarnost ili si je olako dopustila da postane tek

mentalni idol, puka ideja u vašim mislima u koju vjerujete?

Riječ Biće ništa ne objašnjava, ali to ne čini ni riječ Bog. Međutim,

Biće ima tu prednost da predstavlja otvoreni pojam. Ono ne svodi

beskonačno nevidljivo na konačnu pojavu. Nemoguće je oblikovati

mentalnu sliku Bića. Nitko ne može tvrditi da posjeduje isključivo

pravo na posjedovanje Bića. Ono predstavlja samu vašu suštinu.

Možete mu neposredno pristupiti kao osjećaju vlastite prisutnosti,

kao spoznaji Ja jesam koja prethodi tvrdnji: »Ja sam ovo« ili: »Ja sam

ono«. Tek mali korak dijeli riječ Biće od iskustva Bića.

Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?

Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna.

Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to

ne shvaćamo jer gotovo svi od toga patimo, zato se takvo stanje smatra

normalnim. Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronalaženju

carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta buka

također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje.

Kasnije ćemo to potanje razjasniti.

Filozof Descartes vjerovao je kako je pronašao temeljnu istinu

kad je izrekao čuvenu tvrdnju: »Mislim, dakle jesam.« Zapravo, izrazio

je temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s

mišljenjem. Prisilni mislilac, što se odnosi na gotovo svakog čovjeka,

živi u stanju očite odvojenosti, u bezumno kompleksnom svijetu trajnih

problema i sukoba, u svijetu koji odražava sve veću fragmentaciju

uma. Prosvjetljenje je stanje cjelovitosti, postojanja »u jednoti« i,

samim tim, u spokojstvu, sjedinjenost sa životom u njegovu očitovanom

vidu, svijetu, kao i sjedinjenost s vlastitim najdubljim ja i neočitovanim

životom - sjedinjenost s Bićem. Prosvjetljenje ne samo da

označava okončanje patnje i trajnih, unutarnjih i vanjskih sukoba,

nego isto tako i okončanje zastrašujućeg robovanja razmišljanju. Kakvo

je to nevjerojatno oslobođenje!

Poistovjećivanje s umom stvara nepropustan zastor pojmova, etiketa,

slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske

odnose. Taj zastor postavlja se između vas i vaše prirode, između vas

i vaših bližnjih muškaraca i žena, između vas i prirode, između vas i

Boga. To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s

jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni »drugi«. Tada zaboravljate

suštinsku činjenicu da ste, ispod razine tjelesne pojavnosti

i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest. Kad kažem da zaboravljate,

time hoću reći da jednotu više ne možete osjetiti kao bjelodanu

stvarnost. Možda vjerujete da postoji, ali više ne znate da je tako.

Uvjerenje može pružiti utjehu. Međutim, samo uvjerenje putem vlastita

iskustva donosi slobodu.

Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane

ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u

tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira

na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi

do bolesti.

Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar

instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da

se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite

umom - najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je

bolest. Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preuzeo

vlast u svoje ruke.

Ne slažem se sasvim s tim. Istina je da često besciljno razmišljam, kao i

većina ljudi, ali ipak mogu odlučiti koristiti se umom da nešto dobijem

i postignem, a to činim cijelo vrijeme.

Samo zato što možete riješiti križaljku ili izgraditi atomsku bombu,

to ne znači da se koristite umom. Upravo kao što psi vole žvakati kosti,

tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava križaljke

i gradi atomske bombe. Vas ne zanima nijedno ni drugo. Dopustite

mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to poželite?

Jeste li pronašli tipku za isključivanje?

Hoćete reći da potpuno prestanem misliti? Ne, ne mogu ga se osloboditi

kad to poželim, osim na trenutak-dva.

To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poistovjećujete s

njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste

opsjednuti, a da to i ne znate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas

je opsjelo. Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas

opsjeda - mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mislioca.

Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša

razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji

prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te inteligencije.

Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne

- ljepota, ljubav, stvaralaštvo, radost, unutarnje spokojstvo - izranjaju

iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.

OSLOBODITE SE UMA

Sto točno mislite reći kad govorite o »nadziranju mislioca«?

Ode li čovjek liječniku i kaže: »Čujem glasove u glavi«, vjerojatno će

ga liječnik poslati psihijatru. Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce

svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesvjesni misaoni

procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim

monolozima ili dijalozima.

Vjerojatno ste na ulici susreli »lude« ljude koji bez prestanka razgovaraju

sa sobom ili mrmljaju. To se ne razlikuje mnogo od onoga

što radite vi i svi drugi »normalni« ljudi, osim što ne govorite naglas.

Glas iznutra komentira, nagađa, prosuđuje, uspoređuje, žali se, nešto

mu se sviđa, nešto ne i tako u nedogled. Taj glas ne mora biti povezan

sa situacijom u kojoj se upravo nalazite; možda oživljava davnu

ili nedavnu prošlost, možda uvježbava ili zamišlja moguće buduće

situacije. Razmišlja li o budućnosti, nerijetko zamišlja kako će stvari

krenuti u pogrešnom smjeru ili zamišlja negativan ishod; to nazivamo

zabrinutošću. Katkad su ta razmišljanja praćena vizualnim slikama

ili »mentalnim filmovima«. Čak i ako se glas odnosi na trenutačnu

situaciju, protumačit će je pojmovima prošlosti. To je zato što

glas pripada uvjetovanom umu, koji je rezultat sveukupne vaše prošlosti,

kao i kolektivnog kulturalnog misaonog sklopa koji ste naslijedili.

Dakle, sadašnjost promatrate i prosuđujete očima prošlosti i dobivate

potpuno iskrivljenu sliku. Nije neuobičajeno da taj glas predstavlja

čovjekova najgoreg neprijatelja. Mnogi ljudi žive s mučiteljem

u glavi koji ih neprestano napada, kažnjava i iscrpljuje im životnu

energiju. To je uzrok neizrecive bijede i nesreće, kao i bolesti.

Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma.

To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti prvi

korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi.

Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju,

one stare gramofonske ploče koje se već godinama okreću u vašoj glavi.

To sam htio reći kad sam govorio o »nadziranju mislioca«, odnosno:

slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi svjedoka.

Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte.

Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo kako

taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvatiti:

ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja

Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta

negdje onkraj misli.

Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao njezina

svjedoka. Probudila se nova dimenzija svjesnosti. Osluškujete li

misao, osjećate svjesno prisustvo - svoje dublje ja - u pozadini ili

ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama i brzo se povlači, jer više

ne pružate energiju umu poistovjećujući se s njim. To je početak kraja

nesvjesnog i prisilnog razmišljanja.

Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo

do prekida - to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti prekidi

biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali postepeno

će se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osjetiti

duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doživljene

jednote s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj

duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema

kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine

uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.

To ne nalikuje na stanje transa. Uopće mu ne nalikuje. Ovdje ne

dolazi do gubitka svijesti. Istina je upravo suprotna. Kad bi cijena

spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti

i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju

unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego

u stanju u kojem se poistovjećujete s umom. Bit ćete potpuno prisutni.

To stanje također pojačava učestalost vibracija energetskog polja

koje daje život fizičkom tijelu.

Što se dublje spuštate u carstvo bez misli, kako se to ponekad naziva

na Istoku, spoznat ćete stanje čiste svijesti. U tom stanju vlastitu

prisutnost osjećate s takvom snagom i radošću da sveukupno razmišljanje,

emocije, fizičko tijelo, kao i cijeli vanjski svijet, postaju relativno

beznačajni u usporedbi s tim stanjem. Pa ipak, to nije sebičnost,

nego stanje nesebičnosti. Odnosi vas onkraj onoga o čemu ste prije

razmišljali kao o »vlastitom ja«. Ta prisutnost ste vi sami, a istodobno

je nezamislivo veća od vas. Ovo što vam pokušavam prenijeti može

zvučati paradoksalno, pa čak i proturječno, ali nema nikakva drugog

načina na koji bih to mogao izraziti.

Umjesto da »nadzirete mislioca«, prekid u struji misli možete izazvati

sasvim jednostavno, usmjerivši žarište pažnje u sadašnji trenutak.

Postanite snažno svjesni sadašnjeg trenutka. To će u vama probuditi

duboko zadovoljstvo. Na taj način odvlačite svijest od umnih aktivnosti

i stvarate prekid u mislima te postajete iznimno budni i svjesni,

ali ne razmišljate. To je suština meditacije.

To u svakodnevnom životu možete provoditi tako što ćete se pozabaviti

bilo kojom rutinskom aktivnošću koja vam inače predstavlja

samo sredstvo do nekog cilja, dajući joj potpunu pažnju, tako da sama

sebi postane ciljem. Primjerice, svaki put dok hodate uz i niz stube

u svojoj kući ili na radnom mjestu, pomno usmjerite pozornost na

svaki korak, pokret, pa čak i na disanje. Budite potpuno prisutni.

Kad želite oprati ruke, obratite pozornost na sve osjetilne opažaje povezane

s tom aktivnošću: zvuk i dodir vode, pokreti ruku, miris sapuna

i tako dalje. Kad ulazite u automobil, nakon što ste zatvorili vrata,

zastanite nekoliko sekundi i promatrajte ritam disanja. Postanite svjesni

tihog, ali moćnog osjeta prisutnosti. Postoji samo jedno sigurno

mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi: stupanj

unutarnjeg spokojstva.

Najvažniji korak na vašemu putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj:

naučite raskinuti poistovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad

izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjetlost vaše svijesti.

Jednoga dana možda ćete shvatiti da se smijete glasu u glavi, kao

što biste se nasmijali vragolijama djeteta. To znači da sadržaj uma više

ne shvaćate ni izbliza tako ozbiljno, budući da vaš osjećaj vlastitog ja

ne ovisi o njemu.

PROSVJETLJENJE: UZDIZANJE IZNAD MISLI

Nije li razmišljanje najvažnije za opstanak u ovom svijetu?

Um je instrument, oruđe. Postoji kako bi izvršavao stanovite zadatke,

a kad je zadatak izvršen, oruđe možete odložiti. Kako sada stvari

stoje, rekao bih kako osamdeset do devedeset posto ljudskoga razmišljanja

ne samo da se ponavlja i da je beskorisno, nego je zbog svoje

neučinkovitosti i često negativne prirode uvelike i štetno. Promatrajte

um i vidjet ćete da je to istina. To dovodi do ozbiljna gubitka životne

energije.

Ta vrsta prisilnog razmišljanja zapravo predstavlja ovisnost. Cime

se odlikuje ovisnost? Vrlo jednostavno: osjećate da više ne možete

prestati po svojoj volji. To o čemu ste ovisni čini vam se snažnijim od

vas. Također vam pruža lažan osjećaj zadovoljstva, zadovoljstva koje

se neminovno pretvara u bol.

Otkud tvrdnja da smo ovisni o razmišljanju?

Otud što ste se poistovjetili s njim, a to znači da osjećaj vlastitog ja

crpite iz sadržaja i aktivnosti uma. Zato što vjerujete da biste prestali

postojati kad biste prestali razmišljati. Tijekom odrastanja stvarate

mentalnu sliku o tome tko ste, utemeljenu na osobnim i kulturalnim

uvjetovanjima. To fantomsko ja možemo nazvati egom. Ono se sastoji

od umne aktivnosti, a održava se isključivo neprestanim razmišljanjem.

Pojam ega različitim ljudima označava različite stvari, ali ja

ovdje njime označavam lažno ja, stvoreno nesvjesnim poistovjećenjem

S umom.

Sadašnji trenutak za ego jedva da postoji. Važnima smatra samo

prošlost i budućnost. To potpuno iskrivljavanje istine objašnjava činjenicu

potpune neučinkovitosti uma u kontekstu ega. Ego se neprestano

bavi oživljavanjem prošlosti, jer, tko ste bez prošlosti? Neprestano

se projicira u budućnost kako bi se pobrinuo za opstanak i ondje

pronašao nekakvu vrstu oslobođenja i ispunjenja. Ego kaže: »Jednoga

dana, kad bude ovako ili onako, kad se nešto dogodi, tada ću biti dobro,

bit ću sretan i miran.« Čak i onda kad se čini da je ego zaokupljen

sadašnjošću, on ne vidi sadašnjost: potpuno je pogrešno zapaža

jer promatra očima prošlosti. Ili je svodi na sredstvo za postizanje nekakva

cilja koji uvijek leži u budućnosti u koju se um projicira. Promatrajte

svoj um i vidjet ćete da tako djeluje.

Sadašnji trenutak čuva ključ oslobođenja. Ali sadašnji trenutak

ne možete pronaći sve dok ste potpuno poistovjećeni s umom.

Ne želim izgubiti sposobnost analiziranja i razlikovanja. Ne bi mi smetah

da naučim jasnije razmišljati, na usredotočeniji način, ali ne želim

izgubiti um. Dar mišljenja najdragocjenije je što imamo. Bez njega bili

bismo samo još jedna životinjska vrsta.

Prevlast uma nije ništa drugo nego stupanj u evoluciji svijesti. Sada trebamo

prijeći na sljedeći, i to hitno, inače će nas um, koji se pretvorio

u čudovište, uništiti. Kasnije ću o tome potanje govoriti. Razmišljanje

i svijest nisu istoznačnice. Razmišljanje je samo mali vid svijesti.

Misao ne može postojati bez svijesti, ali ona svijesti uopće nije potrebna.

Prosvjetljenje znači uzdizanje iznad misli, a ne vraćanje na razinu

ispod misli, na razinu životinje ili biljke. U prosvijetljenom stanju

i dalje ćete se, kad god to bude potrebno, koristiti umom, ali na mnogo

usredotočeniji i učinkovitiji način nego prije. Koristit ćete se njime

uglavnom za neke praktične stvari, ali bit ćete oslobođeni od nesvjesnog

unutarnjeg dijaloga i u vama će vladati unutarnje spokojstvo.

Kad se budete koristili umom, osobito kad će vam biti potrebno

stvaralačko rješenje, svakih nekoliko minuta kretat ćete se između

misli i tišine, između uma i stanja ne-uma. Ne-um je svjesnost bez

misli. Samo na taj način moguće je stvaralački razmišljati, jer samo

na taj način misao posjeduje neku stvarnu moć. Sama za sebe, kad više

nije povezana s mnogo prostranijim carstvom svijesti, misao ubrzo

postaje jalova, bezumna i razorna.

Um je u suštini stroj za preživljavanje. Napad na druge umove i

obrana od njih, skupljanje, pohrana i raščlanjivanje informacija - u

tim je poslovima um dobar, ali oni uopće nisu kreativni. Svi istinski

umjetnici, bez obzira na to jesu li toga svjesni ili nisu, stvaraju u stanju

ne-uma, u unutarnjoj dubokoj tišini. Um tada daje oblik stvaralačkom

nagonu ili uvidu. Čak i veliki znanstvenici govore kako do

proboja stvaralačkih ideja dolazi u razdoblju mentalne tišine. Iznenađujući

rezultat opsežne ankete provedene medu najčuvenijim matematičarima

Sjedinjenih Američkih Država, uključujući Einsteina, o

njihovim radnim metodama, jest kako razmišljanje »igra tek podređenu

ulogu u kratkoj, odlučnoj fazi samog stvaralačkog čina.« Rekao

bih kako se jednostavan razlog zbog kojeg većina znanstvenika nije

kreativna ne krije u tome što ne znaju razmišljati, nego u tome što ne

znaju kako bi mogli prestati razmišljati!

Čudo stvaranja i održavanja života na Zemlji ili vašega tijela nije

se dogodilo kroz um i razmišljanje. Na djelu je, očito, inteligencija

koja je daleko veća od uma. Kako jedna jedina ljudska stanica, koja je

dugačka 1/2540 cm u okviru svoje DNA, može sadržavati upute koje

bi ispunile tisuću knjiga od po šesto stranica? Što više učimo o radu

tijela, to više spoznajemo kakva golema inteligencija djeluje u njemu

i kako malo znamo. Kad se um ponovno poveže s tom inteligencijom,

postat će najčudesnije oruđe. Tada će služiti nečemu većem od sebe.

EMOCIJA: REAKCIJA TIJELA NA UM

A što je s emocijama? Mene više zaokupljaju emocije, nego um.

Um, u onom smislu u kojemu ga koristim, nije samo misao. On obuhvaća

i vaše emocije, kao i sve nesvjesne mentalno-emocionalne reaktivne

obrasce. Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um i tijelo.

Ona predstavlja reakciju tijela na um - ili biste mogli reći, odraz uma

u tijelu. Primjerice, napadačka ili neprijateljska misao stvorit će u tijelu

nakupinu energije koju nazivamo bijesom. Tijelo se priprema za

borbu. Misao da vam netko prijeti, u tjelesnom ili psihološkom smislu,

izaziva stezanje tijela, a to je tjelesni vid onoga što nazivamo strahom.

Istraživanja su pokazala kako snažne emocije mogu čak izazvati

promjene u biokemiji tijela. Te biokemijske promjene predstavljaju

fizički ili materijalni vid emocija. Naravno, najčešće niste svjesni

svih svojih misaonih obrazaca, i često ih možete osvijestiti tek promatranjem

vlastitih emocija.

Što se više poistovjećujete sa svojim razmišljanjem, s onim što

volite i ne volite, s prosudbama i tumačenjima, odnosno, što ste manje

prisutni kao promatračka svijest, to će energetski naboj emocija

biti jači, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili niste. Ne možete li osjetiti

svoje emocije, ako ste se odvojili od njih, na kraju ćete ih iskusiti

na čisto tjelesnoj razini, kao tjelesni problem ili simptom. Proteklih

godina mnogo je napisano o tom pitanju, stoga ne moramo ovdje

o tom govoriti. Snažan nesvjestan emocionalni obrazac može se

čak očitovati kao neki vanjski događaj za koji vam se čini da vam se

jednostavno dogodio. Primjerice, primijetio sam da će ljudi koji u sebi

nose mnogo bijesa, ako toga nisu svjesni i ako ga ne izražavaju, vrlo

vjerojatno doživjeti napad, verbalan ili čak fizički - napast će ih drugi

bijesni ljudi, često bez ikakva očita razloga. Oni zrače jakim bijesom,

tako da neki ljudi to osjete, a to potiče njihov vlastiti usnuli bijes.

Imate li poteškoća s doživljavanjem vlastitih emocija, počnite

Usredotočivati pažnju na unutarnje energetsko polje vlastita tijela.

Osjetite tijelo iznutra. To će vas dovesti u dodir s vlastitim emocijama.

To ćemo kasnije potanje objasniti.

Kažete kako je emocija odraz uma u tijelu. Ali katkad između to dvoje

dođe do sukoba: um kaže: »Ne«, a emocija kaže: »Da« ili obratno.

Želite li uistinu upoznati um, tijelo će vam uvijek pokazati njegov

točan odraz, stoga promotrite emociju ili je radije osjetite u svome

tijelu. Postoji li medu njima neki očit sukob, misao će biti laž, a emocija

će biti istinita. Nije to ona krajnja istina o tome tko jeste, nego

relativna istina o stanju vašega uma u tom trenutku.

Sukob između površinskih misli i nesvjesnih mentalnih procesa

prilično je uobičajen. Možda još niste sposobni aktivnost nesvjesna

uma prenijeti u svijest u obliku misli, ali ona će se uvijek kao emocija

odražavati u tijelu, a toga možete postati svjesni. Promatrate li emociju

na taj način, to je u osnovi isto kao kad osluškujete ili nadzirete

misao, što sam opisao ranije. Jedina je razlika u tome što se misao nalazi

u glavi, a emocija posjeduje snažan tjelesni vid, stoga se prvenstveno

osjeća u tijelu. Kad je promatrate, možete joj dopustiti da ondje

postoji, a u tom slučaju neće moći upravljati vama. Više niste emocija,

nego promatrač, prisutnost koja motri. Vježbate li to, sve ono nesvjesno

u vama izronit će na svjetlost svijesti.

Dakle, promatranje emocija podjednako je važno kao i promatranje

misli?

Tako je. Naviknite se postavljati si pitanje: što se u ovom trenutku

zbiva u meni? To će vas pitanje usmjeriti u pravom smjeru. Ali, nemojte

analizirati, nego samo promatrajte. Usredotočite pažnju na nutrinu.

Osjetite energiju emocije. Nema li nijedne emocije, usmjerite

pažnju još dublje, u unutarnje energetsko polje tijela. Ono predstavlja

dveri koja vode Biću.

Emocija najčešće predstavlja proširen i energiziran misaoni obrazac,

a zbog njezinog, nerijetko prejakog energetskog naboja, u početku

nije lako ostati dovoljno prisutan kako biste je mogli promatrati. Ona

bi vas željela prevladati i najčešće u tome uspijeva - ako niste dovoljno

prisutni. Ako zbog nedovoljne prisutnosti zapadnete u nesvjesno

poistovjećivanje s emocijom, što je prirodno, privremeno se pretvarate

u emociju. Između razmišljanja i emocija nerijetko se stvara krug

bez kraja: oni hrane jedno drugo. Misaoni obrazac stvara povećani

odraz samoga sebe u obliku emocije, a vibracijska frekvencija emocije

hrani izvorni misaoni obrazac. Zadržite li se mentalno na nekoj situaciji,

događaju ili osobi koje smatrate uzrokom osjećaja, ta misao

energijom hrani emociju, koja zauzvrat puni energijom misaoni

obrazac i tako dalje.

U osnovi, sve emocije oblici su prvobitne, nediferencirane emocije

koja vuče podrijetlo iz gubitka svijesti o tome tko ste s onu stranu

imena i oblika. Zbog svoje nediferencirane prirode, teško je otkriti

ime koje točno opisuje tu emociju. »Strah« približno odgovara ali,

osim trajnog osjećaja prijetnje, ta emocija također obuhvaća dubok

osjećaj napuštenosti i nepotpunosti. Možda bi najbolje bilo koristiti

se pojmom koji je podjednako nediferenciran kao i ta temeljna emocija

te ga jednostavno nazivamo »bol«. Jedan od glavnih zadataka

uma jest boriti se protiv te emocionalne boli ili je otkloniti, što je

jedan od razloga njegovoj neprestanoj aktivnosti, ali sve što um može

postići jest privremeno prikrivanje te emocije. Zapravo, što se um jače

bori da se oslobodi boli, to je bol veća. Um nikada ne može pronaći

rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađete,

jer on sam predstavlja unutarnji dio »problema«. Zamislite šefa

policije kako pokušava pronaći palikuću, a zapravo je on sam taj palikuća.

Boli se nećete osloboditi sve dok osjećaj vlastitoga ja ne prestanete

crpiti iz poistovjećivanja s umom, odnosno s egom. Um će se tada

srušiti sa svoga mjesta moći, a Biće će se razotkriti kao vaša istinska

priroda.

Da, znam što me namjeravate pitati.

Namjeravao sam pitati: stoje s pozitivnim emocijama, kao što su ljubav

i radost?

Te su emocije neodvojive od vašega prirodnog stanja unutarnje povezanosti

s Bićem. Uvidi u ljubav i radost ili kratki trenuci dubokoga

spokojstva mogući su kad god dođe do prekida u struji misli. Za većinu

ljudi ti se prekidi rijetko i samo slučajno događaju, u trenucima

kad um »ostane bez riječi«, katkad potaknut velikom ljepotom, krajnjim

tjelesnim naporom ili još većom opasnošću. Iznenada se pojavi

unutarnja duboka tišina. A u toj tišini javlja se tanana, ali snažna radost,

ljubav i spokojstvo.

Takvi su trenuci najčešće kratkotrajni, jer se um ubrzo ponovno

vraća svojoj bučnoj aktivnosti koju nazivamo razmišljanjem. Ljubav,

radost i spokojstvo ne mogu cvjetati dok se ne oslobodite prevlasti

uma. Ali te tri stvari ne nazivam emocijama. One prebivaju onkraj

emocija, na mnogo dubljoj razini. Stoga biste trebali postati potpuno

svjesni emocija i osjetiti ih prije nego što možete osjetiti ono što

se krije u njihovoj pozadini. Emocija doslovce znači »uznemiravanje«.

Ta riječ dolazi iz latinske riječi emovere, što znači »uznemiriti«.

Ljubav, radost i spokojstvo duboka su stanja bića ili, bolje rečeno,

tri vida stanja unutarnje povezanosti s Bićem. Kao takvi nemaju

nikakvih suprotnosti. To je zato jer izranjaju s mjesta onkraj uma.

Emocije, s druge strane, budući da su dio dvojnog uma, podvrgnute

su zakonu suprotnosti. To jednostavno znači da ne možete dobiti dobro

bez lošeg. U neprosvijetljenom stanju poistovjećenosti s umom,

ono što se katkad pogrešno naziva radošću najčešće je kratkotrajna

ugodna strana trajno promjenjivog kruga boli i zadovoljstva. Zadovoljstvo

uvijek izaziva nešto izvan vas, dok radost izranja iz nutrine.

Samo ono što vam danas pruža zadovoljstvo sutra će vam zadati bol

ili će vas napustiti, pa će vam odsutnost izvora zadovoljstva nanijeti

bol. Ono o čemu se nerijetko govori kao o ljubavi može neko vrijeme

biti ugodno i uzbudljivo, ali to je ovisnička vezanost, stanje krajnje

potrebe koja se za treptaj oka može pretvoriti u svoju suprotnost.

Nakon početnog zanosa mnogi se »ljubavni« odnosi zapravo kreću između

»ljubavi« i mržnje, privlačnosti i napada.

Stvarna ljubav ne izaziva patnju. Kako bi i mogla? Ne pretvara se

nenadano u mržnju, kao što se ni stvarna radost ne pretvara u bol.

Kao što sam rekao, čak i prije nego što postanete prosvijetljeni - prije

nego što se oslobodite uma - možete na trenutak zaviriti u istinsku

radost, ljubav i duboki unutarnji mir, nepomičan, ali titrav i živ. To

su vidovi vaše istinske prirode, koju najčešće prikriva um. Čak i u

»normalnom« ovisničkom odnosu može biti trenutaka kad se osjeti

prisustvo nečeg pravog, nečeg neuništivog. Ali to su samo kratkotrajni

uvidi koje uskoro ponovno prekriva aktivnost uma. Tada vam se

može činiti da ste imali nešto vrlo dragocjeno i da ste to izgubili ili će

vas um uvjeriti da je to u svakom slučaju bio samo privid. Istina je da

to nije bio nikakav privid i da ga ne možete izgubiti. To je dio vašega

prirodnog stanja koje um može zamagliti, ali ga nikada ne može uništiti.

Čak i kad je nebo prekriveno teškim oblacima, nije riječ o tome

da je Sunce nestalo. Sunce je još uvijek ondje, iza oblaka.

Buddha kaže da je uzrok boli ili patnje u želji ili žudnji te da moramo

presjeći spone želje želimo li se osloboditi boli.

Žudnja je potraga uma za spasenjem ili ispunjenjem u stvarima vanjskoga

svijeta i u budućnosti, a predstavlja zamjenu za radost Bfća.

Sve dok sam poistovjećen s umom, ja sam ta žudnja, potreba, želja,

vezanost, nesklonost, a nema me osim u njima, a i tada postojim tek

kao puka mogućnost, neispunjeni potencijal, sjeme koje nije proklijalo.

U tom stanju čak i želja za oslobođenjem ili prosvjetljenjem samo

je još jedna žudnja za ispunjenjem ili ucjelovljenjem u budućnosti.

Stoga ne tražite da se oslobodite želje ili da »postignete« prosvjetljenje.

Postanite prisutni. Budite promatrač uma. Umjesto da citirate

Buddhu, budite Buddha, budite »probuđeni«, a to riječ buddha

i znači.

Ljudi su već tisućljećima u kandžama bola, otkako su doživjeli

pad iz stanja milosti, zakoračili u carstvo vremena i uma te izgubili

svjesnost o Biću. U tom su trenutku sebe počeli opažati kao besmislene

djeliće u nekom stranom svemiru, nepovezane s Izvorom i s drugima.

Bol je neminovna sve dok se poistovjećujete s umom, a to znači,

duhovno govoreći, dok ste nesvjesni. Ovdje prvenstveno govorim o

emocionalnoj boli, koja je ujedno glavni uzrok tjelesnog bola i bolesti.

Odbojnost, mržnja, samosažaljenje, krivnja, bijes, depresija, ljubomora

i tako dalje, čak i najblaža razdraženost, sve su to oblici boli.

A svako zadovoljstvo ili emocionalni zanos u sebi sadrži sjeme boli:

svoju neodvojivu suprotnost, koja će se s vremenom očitovati.

Svatko tko je ikada uzeo drogu da bi doživio »zanos« znat će

kako se zanos na kraju krajeva pretvara u pakao, kako se zadovoljstvo

pretvara u neki oblik boli. Mnogi ljudi iz vlastita iskustva znaju

kako se lako i brzo intimni odnos iz izvora zadovoljstva može pretvoriti

u izvor bola. Sagledano s višeg stajališta, i negativne i pozitivne

suprotnosti samo su lica istoga novčića, dijelovi temeljne boli koja je

neodvojiva od egoističnog stanja svijesti i poistovjećenosti s umom.

Dvije su razine boli: bol koju sada stvarate i bol iz prošlosti koja

još živi u vašem umu i tijelu. Prestanite stvarati bol u sadašnjosti i rastvorite

bol prošlosti - o tome sada želim govoriti.

SVJESNOST: IZLAZ IZ BOLI

NE STVARAJTE VIŠE BOL U SADAŠNJOSTI

Ničiji život nije potpuno oslobođen boli i patnje. Nije li riječ o tome da

naučimo živjeti s njima, umjesto da ih pokušavamo izbjeći?

Veći dio ljudske boli je nepotreban. Sve dok um bez nadzora upravlja

vašim životom, bol stvarate sami.

Bol koju sada stvarate uvijek predstavlja neki oblik neprihvaćanja,

neki oblik nesvjesnog otpora onome što jest. Na razini misli, otpor

je neka vrsta prosuđivanja. Na emocionalnoj razini, ona je neki

oblik negativnosti. Jakost boli ovisi o stupnju opiranja sadašnjem trenutku,

a taj otpor ovisi o tome koliko ste poistovjećeni sa svojim

umom. Um uvijek pokušava zanijekati sadašnji trenutak i pobjeći od

njega. Drugim riječima, što se više poistovjećujete s umom, to više

patite. Ili bismo to mogli i ovako izraziti: što ste sposobniji poštovati

i prihvaćati sadašnji trenutak, to ste slobodniji od boli i patnje - a

ujedno ste oslobođeni i egoističnog uma.

Zašto um najčešće niječe sadašnji trenutak i opire mu se? Zato

što ne može djelovati i zadržati sve pod nadzorom ako ne postoji vrijeme,

a vrijeme su prošlost i sadašnjost, stoga bezvremeni sadašnji trenutak

shvaća kao prijetnju. Vrijeme i um zapravo su neodvojivi.

Zamislite Zemlju na kojoj nema ljudskoga oblika života, naseljenu

samo biljkama i životinjama. Bi li na njoj i dalje postojali prošlost

i budućnost? Bismo li i dalje o vremenu mogli govoriti na nekakav

smislen način? Pitanje: »Koje je doba?« ili: »Koji je danas datum?« —

kad bi ih imao tko postaviti - bila bi sasvim besmislena. Hrast ili orao

zbunili bi se nad takvim pitanjima. »Koje je doba?« pitali bi. »Pa, sada

je sadašnjost. Sadašnji trenutak. Što bi drugo moglo biti?«

Da, da bismo u ovom svijetu mogli djelovati potreban nam je um,

upravo kao i vrijeme, ali u stanovitom trenutku oni preuzimaju naš

život te dolazi do pogrešnog postupanja, boli i patnje.

Kako bi bio siguran da će uzde ostati u njegovim rukama, um sadašnji

trenutak neprestano pokušava prikriti prošlošću i budućnošću,

a kad vitalnost i beskonačni stvaralački potencijal Bića, koje je neodvojivo

od sadašnjeg trenutka, prekrije vrijeme, um zamagljuje vašu

istinsku narav. U ljudskom se umu nagomilava sve teži teret vremena.

Pod tim teretom pate svi pojedinci, ali svaki od njih ujedno svakom

dragocjenom trenutku, zanemarujući ga ili niječući, dodaje još

veći teret ili ga svodi na sredstvo kojim stiže do nekog budućeg trenutka

koji postoji samo u umu, a nikada u stvarnosti. Gomilanje vremena

u kolektivnom i pojedinačnom ljudskom umu ujedno obuhvaća

i goleme količine zaostalih bolova iz prošlosti.

Ako više ne želite stvarati bol sebi i drugima, ako više ne želite

povećavati ostatke bolova iz prošlosti koji još žive u vama, tada više

ne stvarajte vrijeme ili ga barem ne stvarajte više nego što je potrebno

dok se bavite praktičnim vidovima vlastita života. Kako prestati

stvarati vrijeme? Duboko u sebi shvatite kako uvijek imate samo

sadašnji trenutak. Neka Sada postane prvobitna žarišna točka vašega

života. Dok ste prije boravili u vremenu i tek nakratko posjećivali

Sadašnji trenutak, sada prebivajte u njemu, a tek nakratko posjećujte

prošlost i budućnost kad se morate pozabaviti praktičnim vidovima

svoje životne situacije. Sadašnjem trenutku uvijek recite: »Da«. Što bi

moglo biti jalovije i lude nego stvarati unutarnji otpor nečemu što

već postoji! Sto bi moglo biti lude nego se suprotstavljati samom životu,

koji jest sada i uvijek samo sada? Predajte se onome što jest. Recite

»da« životu - i vidjet ćete kako život iznenada počinje raditi za

vas, umjesto da vam se suprotstavlja.

Sadašnji trenutak katkad je neprihvatljiv, neugodan ili strašan.

Takav je kakav je. Promatrajte kako um pridaje oznake trenutku i kako

taj proces davanja oznaka, to neprestano prosuđivanje, stvara bol

i nesreću. Promatrajući mehaniku uma iskoračit ćete iz njegovih

obrazaca otpora i tada ćete sadašnjem trenutku dopustiti da postoji.

To će vam pokazati kako izgleda stanje unutarnje slobode od vanjskih

uvjeta, stanje istinskoga unutarnjeg spokojstva. Pogledajte što će

se tada događati i poduzmite nešto ako je to prijeko potrebno ili moguće.

Prihvatite - a tada djelujte. Što god obuhvaćao sadašnji trenutak,

prihvatite to kao da ste sami izabrali. Uvijek surađujte sa sadašnjim

trenutkom, a ne suprotstavljajte mu se. Neka vam postane prijatelj i

saveznik, a ne neprijatelj. To će na čudesan način preobraziti cijeli vaš

život.

BOL IZ PROŠLOSTI: RASTVARANJE TIJELA BOLI

Sve dok niste sposobni pristupiti moći Sadašnjeg trenutka, svaka

emocionalna bol koju iskusite ostavlja za sobom ostatke boli koji dalje

žive u vama. Ti se ostaci stapaju s boli iz prošlosti, koja već postoji

u vama te prebiva u vašem umu i tijelu. Naravno, tu spada i bol koju

ste propatili kao dijete, uzrokovanu neznanjem svijeta u koji ste se

rodili.

Ta nagomilana bol postaje negativno energetsko polje koje zauzima

tijelo i um. Smatrate li je nevidljivim bićem koje ima svoje postojanje,

bit ćete sasvim blizu istini. To je emocionalno tijelo boli. Postoji

u dva oblika: usnuli i aktivan. Tijelo boli može spavati devedeset

posto vremena; kod duboko nesretne osobe, pak, može biti aktivno

i sto posto vremena. Neki ljudi žive gotovo potpuno kroz svoje

tijelo boli, dok ga drugi doživljavaju samo u nekim situacijama, kao

što su intimni odnosi ili situacije povezane s gubitkom iz prošlosti,

napuštanjem, tjelesnim ili emocionalnim patnjama i tako dalje. Bilo

kakva sitnica može probuditi tijelo boli, osobito ako je u skladu s

obrascem boli iz vaše prošlosti. Kad je spremno probuditi se iz usnula

stanja, probudit će ga čak i misao ili bezazlena primjedba koju vam

uputi netko blizak.

Neka tijela boli su nezgodna, ali relativno bezazlena, primjerice kod

djeteta koje ne prestaje cviliti. Druga su opaka i razorna čudovišta,

pravi demoni. Neka su fizički nasilna; a mnogo ih je više koja su

emocionalno nasilna. Neka će napadati ljude oko sebe ili one koji su

im bliski, a druga će napasti svoga domaćina. Misli i osjećaji koje

imate prema životu tada postaju iznimno negativni i samorazorni.

Bolesti i nesreće nerijetko se događaju na takav način. Neka tijela boli

svoje domaćine navode na samoubojstvo.

Pomislite li da nekoga poznajete, a onda se nenadano prvi put

suočite s tim stranim, gadnim stvorenjem, vjerojatno ćete se zaprepastiti.

Međutim, mnogo je važnije promatrati ga u sebi, nego u drugima.

Pripazite na bilo koji znak nesreće u sebi, u kojem god se obliku

javila - to bi moglo biti buđenje tijela boli. Ono se može pojaviti u

obliku razdraženosti, nestrpljivosti, turobnosti, želje da nekoga povrijedite,

ljutnje, bijesa, depresije, potrebe da u odnosu izazovete dramu

i tako dalje. Uočite trenutak kad se počne buditi iz svoga usnulog stanja.

Tijelo boli želi preživjeti, kao i svako drugo biće koje postoji, a

preživjeti može samo ako vas navede da se nesvjesno poistovjetite s

njime. Tada se može uzdići, prevladati vas, može se pretvoriti u vas i

živjeti kroz vas. Kroz vas dobiva »hranu«. Hranit će se svakim iskustvom

koje je u skladu s njegovom vrstom energije, svime što izaziva

još veću bol u bilo kojem obliku: bijes, razornost, mržnja, tuga, emocionalna

drama, nasilje, pa čak i bolest. Tako će tijelo boli, kad vas

savlada, u vašem životu stvarati situacije koje će mu vraćati njegovu

vlastitu energetsku frekvenciju da bi se njome moglo hraniti. Bol se

može hraniti samo bolom. Bol se ne može hraniti radošću. Radost joj

je potpuno neprobavljiva.

jednom kad vas tijelo boli prevlada, željet ćete više boli. Postat

ćete žrtva ili počinitelj. Željet ćete nanositi bol ili ćete željeti patiti, ili

oboje. Zapravo i nema mnogo razlike između toga dvojeg. Vi toga,

naravno, niste svjesni, i žestoko ćete tvrditi da ne želite bol. Ali, dobro

promotrite što se događa i otkrit ćete kako su vaše razmišljanje i

ponašanje smišljeni da bi održavali bol na životu, i u vama i u drugim

ljudima. Da ste toga uistinu svjesni, obrazac bi se rastvorio, jer je

ludost željeti bol, a nitko nije svjesno lud.

Tijelo boli, koje predstavlja tamnu sjenku ega, zapravo se plaši

svjetlosti vaše svijesti. Plaši se da ćete ga otkriti. Opstanak mu ovisi o

vašem nesvjesnom poistovjećivanju s njim, kao i o vašem nesvjesnom

strahu od suočavanja s bolju koja prebiva u vama. Ali ne suočite li se

s tom boli, ne unesete li svjetlost svijesti u bol, bit ćete prisiljeni uvijek

je iznova oživljavati. Tijelo boli možda će vam se pričiniti kao

opasno čudovište koje ne možete pogledati, ali vas uvjeravam da je

ono samo nematerijalni fantom koji ne može prevladati moć vaše prisutnosti.

Neka duhovna učenja tvrde kako je sveukupna bol u konačnici

privid i to je istina. Pitanje je: je li istinita za vas? Puko vjerovanje neće

je učiniti istinitom. Želite li doživljavati bol cijeloga života, neprestano

tvrdeći kako je to privid? Hoće li vas to osloboditi boli? Ovdje

se bavimo načinom na koji možete spoznati tu istinu - odnosno, ostvariti

je u vlastitu iskustvu.

Tijelo boli ne želi da ga izravno promatrate i da shvatite što ono

jest. Onoga trenutka kad ga prepoznate, kad osjetite njegovo energetsko

polje u sebi i usmjerite pažnju na njega, poistovjećenja će nestati.

Pojavit će se viša dimenzija svijesti. Nazivam je prisutnost. Sada

ste svjedok ili promatrač tijela boli. To znači da se tijelo boli više ne

može koristiti vama pretvarajući se da ste to vi i ne može se više ponovno

hraniti kroz vas. Otkrili ste vlastitu, najskriveniju snagu. Došli

ste u dodir s moći Sadašnjeg trenutka.

Što se događa s tijelom boli kad postanemo dovoljno svjesni da rastvorimo

poistovjećenost s njim?

Tijelo boli stvara ono nesvjesno, a svijest ga pretvara u sebe. Sveti Pavao

prekrasno je izrazio to sveopće načelo: »Sve razotkriveno dolazi

po svjetlu k sjaju; jer sve što dođe k sjaju jest svjetlo«. Upravo kao što

se ne možete boriti protiv tmine, tako se ne možete boriti ni protiv

tijela boli. Takav bi pokušaj doveo do unutarnjih sukoba, a time do još

veće boli. Promatranje je dovoljno. Promatranje obuhvaća prihvaćanje

boli kao dijela sadašnjeg trenutka.

Tijelo boli sastoji se od zarobljene životne energije koja se odvojila

od vašeg cjelovitog energetskog polja i privremeno postala samostalna

kroz neprirodan proces poistovjećivanja s umom. Okrenula se

samoj sebi i postala suprotna životu, kao životinja koja pokušava

ugristi vlastiti rep. Što mislite, zašto je naša civilizacija postala tako

razorna? Ali, čak i sile koje razaraju život još su uvijek životna energija.

Kad počnete uništavati poistovjećenost i postanete promatračem,

tijelo boli nastavit će još neko vrijeme djelovati i pokušat će vas

prevariti da se ponovno poistovjetite s njim. Iako ga više ne hranite

energijom kroz proces poistovjećivanja, tijelo boli posjeduje stanoviti

zamah, upravo kao kotač koji će se nastaviti okretati još neko vrijeme,

iako ga više ništa ne pokreće. Na tom stupnju može vam izazvati

boljke i boli u različitim dijelovima tijela, ali to neće trajati. Ostanite

prisutni i svjesni. Budite uvijek budan čuvar svoga unutarnjeg

prostora. Trebate biti dovoljno prisutni da biste mogli izravno nadgledati

tijelo boli i osjećati njegovu energiju. Tada ono neće moći

nadzirati vaše razmišljanje. Onoga trenutka kad vam se razmišljanje

poveže s energetskim poljem tijela boli, poistovjetit ćete se s njim i

ponovno ga hraniti vlastitim mislima.

Primjerice, ako je bijes prevladavajuća energetska vibracija tijela

boli te ako ste ispunjeni bijesnim mislima, razmišljate li o onome što

vam je netko učinio ili što vi njemu namjeravate učiniti, to će postati

nesvjesno razmišljanje i tijelo boli će se pretvoriti u vas. Ondje gdje

postoji bijes uvijek postoji i patnja. Ili, kad vam se prikrade mračno

raspoloženje te se upustite u negativne misaone obrasce i razmišljanje

o tome koliko je život težak, vaše se razmišljanje združilo s tijelom

boli, prevladalo je nesvjesno i postajete osjetljivi prema napadu tijela

boli. Riječ »nesvjesno«, kako je ovdje koristim, znači poistovjećivanje

s nekim mentalnim ili emocionalnim obrascem. Označava potpunu

odsutnost promatrača.

Neprekidna svjesna pažnja raskida vezu između tijela boli i vaših

misaonih procesa te vas vraća procesu promjene. Kao da bol postaje

gorivo plamena vaše svijesti koja tada jasnije gori. To je ezoterično

značenje drevna umijeća alkemije: preobrazba osnovnih metala u zlato,

patnje u svjesnost. Unutarnji raskol je iscijeljen i vi ponovno postajete

cjeloviti. Tada je vaša odgovornost da više ne stvarate bol.

Dopustite mi da ukratko ponovim taj proces. Usredotočite pažnju

na osjećaj u svojoj nutrini. Spoznajte kako je riječ o tijelu boli.

Prihvatite njegovo postojanje. Ne razmišljajte o njemu - ne dopustite

da se osjećaj pretvori u razmišljanje. Ne prosuđujte i ne raščlanjujte.

Ne stvarajte na temelju tijela boli vlastiti identitet. Ostanite prisutni

te i dalje budite promatrač onoga što se u vama događa. Postanite

svjesni ne samo emocionalne boli, nego isto tako i »onoga tko

promatra«, tihog promatrača. To je moć Sadašnjeg trenutka, moć vaše

vlastite svjesne prisutnosti. Čekajte da vidite što će se tada dogoditi.

Kod mnogih se žena tijelo boli najčešće budi u razdoblju prije početka

mjesečnice. Kasnije ću više govoriti o tome i o razlogu zašto je tako.

Zasad mi dopustite da kažem ovo: ako ste u stanju ostati budni i

prisutni u tom razdoblju i promatrati sve osjećaje koji se javljaju u vašoj

nutrini, umjesto da vas osjećaji prevladaju, to će vam pružiti priliku

za najmoćniju duhovnu praksu, a mogućom postaje i nagla preobrazba

svih boli iz prošlosti.

POISTOVJEĆIVANJE EGA S TIJELOM BOLI

Proces koji sam upravo opisao iznimno je moćan, ali i jednostavan.

Mogli biste ga prenijeti djetetu, a nadam se da će jednoga dana to biti

prvo što će djeca učiti u školi. Jednom kad shvatite temeljno načelo

prisutnosti kao promatrača onoga što se događa u vama - a »shvatit«

ćete to načelo kad ga iskusite - na raspolaganju vam je najmoćnije

oruđe preobrazbe.

To ne znači da se nećete susresti sa snažnim unutarnjim otporom

ukidanju poistovjećenosti s bolom. Otpor će se javiti osobito ako ste

veći dio života živjeli u bliskoj poistovjećenosti sa svojim emocionalnim

tijelom boli te ako ste u njega uložili cijeli osjećaj vlastitoga ja ili

veliki njegov dio. To znači da ste od tijela boli stvorili nesretno vlastito

ja i vjerovali kako ste vi ta izmišljotina koju je stvorio um. U tome

slučaju nesvjestan strah od gubitka identiteta izazvat će snažan otpor

bilo kakvom slamanju poistovjećenosti. Drugim riječima, radije

biste osjećali bol - radije biste bili tijelo boli - nego skočili u nepoznato

i prihvatili rizik gubitka poznatog, ali nesretnog ja.

Odnosi li se ovo na vas, promatrajte unutarnji otpor. Promatrajte

vezanost uz bol. Budite iznimno budni. Promatrajte osobito zadovoljstvo

koje crpite iz vlastite nesreće. Promatrajte prisilne osjećaje

koji vas navode da razgovarate ili mislite o tome. Otpor će prestati

ako ga postanete svjesni. Tada pažnju možete premjestiti na tijelo boli,

ostati prisutni kao svjedok i tako potaknuti njegovu preobrazbu.

Samo vi to možete učiniti. Nitko to ne može napraviti umjesto

vas. Ali, ako ste dovoljno sretni da pronađete nekoga tko je iznimno

svjestan, ako možete biti s tom osobom i združiti se s njom u stanju

prisutnosti, to bi vam moglo pomoći i ubrzati proces. Na taj način

vaša će svjetlost ubrzo ojačati. Stavite li cjepanicu koja je tek počela

gorjeti pokraj one koja već jako gori, a nakon nekog vremena ih razdvojite,

prva će cjepanica mnogo snažnije gorjeti. Naposljetku, sve je

to isti oganj. Jedan od zadataka duhovnog učitelja jest da bude takva

vatra. Neki terapeuti također mogu biti sposobni ispuniti taj zadatak,

ali pod uvjetom da su prešli razinu uma te da dok rade s vama mogu

stvarati i održavati stanje intenzivne svjesne prisutnosti.

PODRIJETLO STRAHA

Spomenuli ste strah kao dio naše temeljne, pozadinske emocionalne boli.

Kako strah nastaje i zašto je toliko prisutan u ljudskim životima? Ne

predstavlja li stanovita količina straha tek zdravu samozaštitu? Da se nisam

plašio vatre, mogao bih gurnuti ruku u peć i spaliti je.

Razlog zbog kojeg nećete staviti ruku u vatru nije strah, nego znanje

da biste je na taj način spalili. Kako biste izbjegli nepotrebnu opasnost

nije vam potreban strah - nego samo malo inteligencije i zdrava

razuma. Za takve praktične stvari korisno je primjenjivati pouke

naučene u prošlosti. Kad bi vam netko zaprijetio vatrom ili tjelesnim

nasiljem, tada biste mogli doživjeti nešto nalik na strah. To je nagonsko

odmicanje od opasnosti, ali ne i psihološko stanje straha o kojemu

ovdje govorimo. Psihičko stanje straha odvojeno je od bilo kakve

stvarne i istinske neposredne opasnosti. Javlja se u mnogim oblicima:

nelagoda, zabrinutost, tjeskoba, nervoza, napetost, strava, fobija i tako

dalje. Takva vrsta psihološkog straha uvijek je strah od nečega što

bi se moglo dogoditi, a ne strah od nečega što se upravo događa. Vi se

nalazite ovdje i sad, a um vam se nalazi u budućnosti. To stvara tjeskobni

rascjep. Ako ste se poistovjetili s umom i izgubili dodir s moći

i jednostavnosti Sadašnjeg trenutka, taj rascjep postat će vaš stalni

drug. Uvijek se možete uhvatiti ukoštac sa sadašnjim trenutkom, ali

ne možete se uhvatiti ukoštac s nečim što je samo projekcija uma -

ne možete se uhvatiti u koštac s budućnošću.

Štoviše, sve dok se poistovjećujete s umom, vašim životom upravlja

ego, kao što sam već rekao. Zbog svoje fantomske prirode i usprkos

raznolikim obrambenim mehanizmima, ego je veoma ranjiv i nesiguran

te smatra da ga neprestano netko ugrožava. To vrijedi, usput

rečeno, čak i ako se izvana doima vrlo samopouzdan. Sada se prisjetite

kako je emocija reakcija tijela na um. Kakvu poruku tijelo neprestano

dobiva od ega, toga lažnog ja koje je izmislio um? Poruka glasi:

opasnost, ugrožen sam. A kakvu emociju izaziva ta poruka? Naravno,

strah.

Čini se da strah ima mnogo uzroka. Strah od gubitka, neuspjeha,

povrede i tako dalje, ali u konačnici sveukupan strah samo je strah

ega od smrti i uništenja. Za ego smrt je uvijek odmah iza ugla. U tom

stanju poistovjećenosti s umom, strah od smrti utječe na svaki vid

vašega života. Primjerice, čak i takva naizgled nevažna i »normalna«

stvar kao što je kompulzivna potreba da u nekoj raspravi budete u

pravu te da dokažete kako je druga osoba u krivu - braneći mentalni

položaj s kojim ste se poistovjetili - javlja se zbog straha od smrti.

Poistovjetite li se s mentalnim stavom, a niste u pravu, tada je osjećaj

za vlastito ja, koji je utemeljen u umu, ozbiljno ugrožen i prijeti mu

uništenje. Zato si vi kao ego ne možete dopustiti da budete u krivu.

Biti u krivu znači umrijeti. Zato su se vodili i ratovi, a bezbrojni su

se odnosi raspali iz tog razloga.

Jednom kad raskinete poistovjećenost s umom, vašem osjećaju za

vlastito ja uopće više nije važno jeste li u pravu ili u krivu, tako da silovita,

prisilna i duboko nesvjesna potreba da budete u pravu, koja je

svojevrstan oblik nasilja, više ne postoji. Jasno i čvrsto možete reći kako

se osjećate ili što mislite, ali u tome neće biti nikakva nasilja i nećete

zauzeti obrambeni stav. Osjećaj za vlastito ja tada izvire iz dubljeg

i istinitijeg mjesta u vama, a ne iz uma. Potražite u sebi bilo kakvu

vrstu obrambena stava. Što to branite? Prividan identitet, sliku

uma, zamišljeno biće. Osvješćujući taj obrazac, promatrajući ga, raskidate

poistovjećenost s njim. U svjetlu vaše svijesti nesvjesni obrazac

ubrzo će nestati. To je kraj svih rasprava i igara moći, koje su štetne

za odnose. Moć nad drugima jest slabost prerušena u snagu. Istinska

moć je u nutrini i uvijek vam je dostupna.

Stoga će svakome tko se poistovjećuje s umom i, time, odvaja od

vlastite istinske moći i dubljeg ja ukorijenjenog u Biću strah biti stalan

suputnik. Broj ljudi koji su zakoračili onkraj uma zasad je iznimno

malen, stoga možete pretpostaviti da doslovno svatko koga susretnete

ili poznajete živi u stanju straha, koje se razlikuje samo po snazi.

Kreće se od tjeskobe i užasa na jednoj do nejasna osjećaja nelagode i

prijetnje na drugoj strani. Većina ljudi toga postaje svjesna tek kad

strah uzme neki od svojih očitijih oblika.

POTRAGA EGA ZA CJELOVITOŠCU

Drugi vid emocionalne boli, koji predstavlja sastavni dio egoističnog

uma jest duboko ukorijenjen osjećaj nepotpunosti i necjelovitosti.

Kod nekih ljudi to je svjestan osjećaj, kod drugih nesvjestan. Ako je

svjestan, očituje se kao uznemirujući i stalan osjećaj nedovoljne vrijednosti

i neprikladnosti. Ako je nesvjestan, osjetit ćete ga neizravno

kao snažnu žudnju, želju i potrebu. U oba slučaja ljudi će se često

upuštati u kompulzivnu potragu za udovoljavanjem egu i za stvarima

s kojima se mogu poistovjetiti kako bi ispunili prazninu u nutrini.

Stoga teže za stvarima, novcem, uspjehom, moći, priznanjem ili posebnim

odnosom, uglavnom zato da se mogu osjećati bolje i potpunije.

Ali čak i kad dobiju te stvari, uskoro će otkriti kako se praznina

još uvijek nalazi u nutrini, kako joj nema dna. Tada se nadu u pravoj

nevolji, jer se više ne mogu zavaravati. Zapravo, i dalje se mogu zavaravati,

pa to i čine, ali im je sve teže.

Sve dok vašim životom upravlja egoistični um, ne možete se osjećati

potpuno ugodno; ne možete biti smireni ili ispunjeni, osim u

kratkim razdobljima kad dobijete ono što želite, kad vam je ispunjena

neka želja. Budući da je ego osjećaj vlastitoga ja, potrebno mu je

da se poistovjeti s vanjskim stvarima. Neprestano osjeća potrebu da

se brani i stalno se mora hraniti. Najuobičajenija poistovjećenja ega

su ono što imate, rad koji obavljate, društveni položaj i priznanja,

znanje i obrazovanje, tjelesni izgled, osobite sposobnosti, odnosi, osobna

i obiteljska povijest, sustavi uvjerenja, a često i politička, nacionalna,

rasna, religijska i druga kolektivna poistovjećenja. Ništa od

toga niste vi.

Smatrate li to zastrašujućim? Ili ste osjetili olakšanje? Sve ćete te

stvari prije ili kasnije morati napustiti. Možda vam je još teško u to

povjerovati, ali ja ni u kom slučaju ne tražim od vas da povjerujete

kako svoj identitet ne možete pronaći ni u jednoj od ovih stvari. Tu

ćete istinu sami spoznati. Spoznat ćete je do najsitnijih potankosti

kad osjetite približavanje smrti. Smrt će otkloniti sve ono što niste vi.

Tajna života jest »umrijeti prije smrti« - i otkriti kako smrt ne postoji.

DUBOKO SE UPUSTITE U

SADAŠNJI TRENUTAK

NE TRAGAJTE ZA SOBOM U UMU

Osjećam kako postoji još mnogo toga što moram naučiti o radu svoga uma

prije nego što se makar imalo približim punoj svjesnosti ili duhovnom

prosvjetljenju.

Ne, nije tako. Problemi uma ne mogu se rješavati na razini uma. Jednom

kad shvatite temeljnu poteškoću, zapravo i nema mnogo toga

drugoga što biste trebali naučiti ili razumjeti. Proučavanjem složenosti

uma možete postati dobar psiholog, ali to vas neće odvesti s onu

stranu uma, upravo kao što ni proučavanje ludila nije dovoljno da

proizvede zdrav um. Već ste shvatili temeljnu mehaniku nesvjesnoga

stanja: poistovjećivanje s umom, koje stvara lažno ja, ego, kao zamjenu

za vaše istinsko ja ukorijenjeno u Biću. Poistovjetite li se s umom,

postajete kao »mladica odrezana s trsa«, kako je to Isus rekao.

Potrebe ega su beskrajne. Osjeća se ranjivim i ugroženim, pa živi

u stanju straha i nestašice. Jednom kad spoznate na koji način djeluje

temeljna poteškoća, nema nikakve potrebe za istraživanjem svih

njezinih bezbrojnih očitovanja, nikakve potrebe da od toga napravite

složen osobni problem. Ego to, naravno, voli. On uvijek traga za

nečim za što bi se mogao vezati i što će ga pridržavati i jačati njegov

varav osjećaj vlastitoga ja, a rado će se vezati za vaše probleme. Zato

je kod mnogih ljudi veliki dio njihova osjećaja vlastitog ja blisko povezan

s problemima. Jednom kad se to dogodi, više ih se uopće i ne

žele osloboditi: to bi značilo da će izgubiti sebe. U boli i patnji može

se nalaziti veliki dio nesvjesnog ega.

Stoga, jednom kad shvatite korijen nesvjesnog kao poistovjećenje s

umom, što naravno uključuje i emocije, iskoračili ste iz poistovjećenja.

Postali ste prisutni. Kad ste prisutni u Sadašnjem trenutku, možete

mu dopustiti da bude takav kakav jest, bez ikakvih neprilika. Sam po

sebi, um nije nesposoban. To je prekrasno oruđe. Poteškoće se pojavljuju

kad u egu tražite vlastito ja i kad pomislite da ste vi ego. Um

tada postaje egoističan i preuzima vlast nad cijelim vašim životom.

OKONČAJTE PRIVID VREMENA

Čini se gotovo nemogućim da rastvorimo poistovjećenje s umom. Svi smo

mi uronjeni u um. Kako biste ribu mogli naučiti letjeti?

Evo kako: okončajte privid vremena. Vrijeme i um su neodvojivi.

Odstranite vrijeme iz uma i on će se zaustaviti - osim ako ne odlučite

koristiti se njime.

Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena:

prisila da živimo gotovo isključivo kroz uspomene i predviđanja budućnosti.

To dovodi do beskonačne zaokupljenosti prošlošću i budućnošću

te nespremnosti da poštujete i priznate Sadašnji trenutak i da

mu dopustite da postoji. Do prisile dolazi zato što vam prošlost pruža

identitet, a budućnost nosi obećanje spasenja i ispunjenja u bilo kojem

obliku. I jedno i drugo su prividi.

Ali, ostanemo li bez osjećaja vremena, kako bismo djelovali u ovome svijetu?

Više ne bi bilo nikakvih ciljeva kojima bismo mogli težiti. Ne bih

čak znao ni tko sam, jer iz prošlosti sam izrastao ovakav kakav sam danas.

Mislim kako je vrijeme nešto vrlo dragocjeno, te da bismo radije trebali

naučiti kako se njime mudro koristiti, umjesto da ga odbacimo.

Vrijeme uopće nije dragocjeno, zato što je privid. Ono što smatrate

dragocjenim nije vrijeme, nego jedna jedina točka koja se nalazi izvan

vremena: Sadašnji trenutak. To je uistinu dragocjeno. Sto se više usredotočite

na vrijeme - na prošlost i budućnost - to više propuštate

Sadašnji trenutak, najdragocjenije što postoji.

Zašto je to najdragocjenije? Ponajprije zato što to jedino postoji.

Ničeg drugog nema. Vječna sadašnjost prostor je u kojemu se odvija

cijeli vaš život, jedini čimbenik koji ostaje trajan. Život je sada. Nikada

nije bilo razdoblja u kojem vaš život nije bio sada, niti će ga ikada

biti. Drugo, sadašnji trenutak jedina je točka koja vas može odvesti s

onu stranu granica uma. To je jedina točka pristupa bezvremenom i

bezobličnom carstvu Bića.

NIŠTA NE POSTOJI IZVAN SADAŠNJEG TRENUTKA

Nisu li prošlost i budućnost podjednako stvarne, a katkad i stvarnije, od

sadašnjosti? Napokon, prošlost određuje tko smo, kako promatramo stvari

i kako se ponašamo u sadašnjosti. A ciljevi budućnosti određuju kojih

ćemo se aktivnosti prihvatiti u sadašnjosti.

Još niste shvatili suštinu onoga što govorim, jer pokušavate mentalno

shvatiti. Um ovo ne može razumjeti. Samo vi to možete. Molim vas,

samo slušajte.

Jeste li ikada iskusili, napravili, pomislili ili osjetili bilo što izvan

Sadašnjeg trenutka? Mislite li da ikada hoćete? Je li moguće da se nešto

dogodi ili postoji izvan Sadašnjeg trenutka? Odgovor je očit, zar ne?

Ništa se nikada ne događa u prošlosti; dogodilo se u Sadašnjem

trenutku.

Ništa se nikada neće dogoditi u budućnosti; dogodit će se u Sadašnjem

trenutku.

Ono za što mislite da je prošlost uspomena je na prethodni Sadašnji

trenutak pohranjena u mislima. Sjetite li se prošlosti, vi ponovno

budite uspomenu - a to činite sada. Budućnost je zamišljen Sadašnji

trenutak, projekcija uma. Kad budućnost dođe, ona dolazi kao

Sadašnji trenutak, razmišljate li o budućnosti, to činite sada. Prošlost

i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti. Upravo kao što Mjesec

ne posjeduje vlastiti izvor svjetlosti, nego može samo odražavati svjetlost

Sunca, tako su prošlost i budućnost samo blijedi odrazi svjetlosti,

moći i stvarnosti vječne sadašnjosti. Oni svoju stvarnost »posuđuju

« od Sadašnjeg trenutka.

Suština ovoga što govorim ne može se shvatiti umom. Onoga

trenutka kad je shvatite, u svijesti dolazi do pomaka od uma prema

Biću, od vremena u prisutnost. Iznenada se sve doima oživljenim,

zrači energijom i iz svega zrači Biće.

KLJUČ DUHOVNE DIMENZIJE

U hitnim situacijama u kojima vam je ugrožen život, do pomaka u

svijesti od vremena u prisutnost katkad dolazi na prirodan način.

Osobnost koja posjeduje prošlost i budućnost na trenutak se povlači,

a zamjenjuje ju snažna svjesna prisutnost, vrlo mirna, ali istodobno i

vrlo budna. Reakcija koja je potrebna u tome trenutku tada izvire iz

toga stanja svjesnosti.

Razlozi zbog kojih se neki ljudi vole upuštati u opasne djelatnosti,

kao što su planinarenje, automobilističke utrke i tako dalje, iako

oni toga možda nisu svjesni, jest u tome što ih te aktivnosti prisiljavaju

da budu u Sadašnjem trenutku - u tom intenzivno budnom stanju

oslobođenom od vremena, problema, razmišljanja i tereta osobnosti.

Udalje li se makar i na trenutak iz Sadašnjeg trenutka to može

izazvati smrt. Na nesreću, postepeno postanu ovisni o toj djelatnosti

kako bi doživjeli takvo stanje. Ali ne morate se penjati na sjevernu

stranu Eigera. Ovoga trenutka možete zakoračiti u to stanje.

Od drevnih vremena, duhovni majstori sviju tradicija ukazivali su na

Sadašnji trenutak kao na ključ koji otvara vrata duhovne dimenzije.

Unatoč tome, čini se da je taj nauk ostao tajna. Svakako o njemu ne

govore u crkvama i hramovima. Idete li u crkvu, možda ćete čuti stihove

iz Evanđelja, kao što su: »Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji

dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se!« Ili: »Onaj tko stavi ruku na

plug i osvrne se unazad nije prikladan za Kraljevstvo Božje.« Ili biste

mogli čuti odlomak o krasnom cvijeću koje ne brine za sutrašnji dan,

nego živi u bezvremenoj sadašnjosti jer se za njega Bog brine. Dubina

i radikalna narav tih učenja nije prepoznata. Čini se kako nitko ne

shvaća da bi takva učenja trebalo živjeti i na taj način izazvati duboku

unutarnju preobrazbu.

Cijela se suština zena sastoji u hodu oštricom Sadašnjeg trenutka -

biti toliko krajnje i potpuno prisutan da u vama ne može opstati nijedan

problem, nikakva patnja, ništa što niste vi u svoj svojoj suštini.

U Sadašnjem trenutku, u odsutnosti vremena, svi se vaši problemi

razrješavaju. Patnji je potrebno vrijeme i ona ne može preživjeti u sadašnjosti.

Kako bi pažnju svojih učenika odvratio od vremena, veliki majstor

zena Rinzai često bi podigao prst i polagano upitao: »Što nedostaje

u ovom trenutku?« To je snažno pitanje koje ne zahtijeva odgovor

na razini uma. Smišljeno je da vam pažnju odvuče dublje u Sadašnji

trenutak. Slično pitanje u tradiciji zena glasi: »Kad, ako ne sad?«

Sadašnji trenutak također je najvažniji u učenju sufizma, mističkog

ogranka islama. Sufiji imaju izreku: »Sufi je sin sadašnjeg vremena«.

A Rumi, veliki pjesnik i učitelj sufizma, tvrdi: »Prošlost i budućnost

kriju Boga od našega oka; i jedno i drugo sagori ognjem«.

Meister Eckhart, duhovni učitelj iz trinaestoga stoljeća, to je prekrasno

sažeo: »Vrijeme je ono što ne dopušta svjetlosti da nas dotakne.

Od vremena nema veće prepreke do Boga.«

KAKO PRISTUPITI MOĆI SADAŠNJEG TRENUTKA

Maloprije, dok ste govorili o vječnoj sadašnjosti i nestvarnosti prošlosti i

budućnosti, zagledao sam se u stablo pokraj prozora. Već sam ga i prije

nekoliko puta promatrao, ali sada je bilo drukčije. Vanjski opažaj nije se

jako promijenio, osim što mi se boje čine svjetlijima i življima. Ali sada

sam uočio još jednu dimenziju. Teško mi je to objasniti. Ne znam kako,

ali bio sam svjestan nečega nevidljivog što sam osjetio kao suštinu toga

stabla, njegov unutarnji duh, ako hoćete. Nekako sam i ja bio dio toga

duha. Sada shvaćam da prije nisam uistinu vidio to stablo, nego samo

njegovu plošnu i mrtvu sliku. Pogledam li ga sada, dio te svjesnosti još je

prisutan, ali osjećam da se gubi. Vidite, iskustvo se već povlači u prošlost.

Može li nešto nalik na to ikada biti više od prolaznog uvida?

Na trenutak ste bili oslobođeni vremena. Zakoračili ste u sadašnji trenutak

i zato uočili stablo bez zastora uma. Svjesnost Bića postala je

dio vašeg opažaja. S bezvremenom dimenzijom dolazi i različita vrsta

spoznavanja, ona koja ne »ubija« duh što živi u svakom stvorenju i

svakoj stvari. Spoznaja koja ne uništava svetost i tajanstvenost života,

nego sadrži duboku ljubav i poštovanje prema svemu što jest. Spoznaja

o kojoj um ništa ne zna.

Um ne može spoznati stablo. On može znati samo činjenice ili

informacije o stablu. Moj um ne može upoznati vas, nego samo oznake,

prosudbe, činjenice i mišljenja o vama. Samo Biće izravno spoznaje.

Um i njegovo znanje imaju svoje mjesto u praktičnom carstvu

svakodnevnog života. Međutim, um preuzima pod svoj nadzor sve

vidove vašega života, uključujući i odnose s drugim ljudskim bićima

i s prirodom, te postaje čudovišni nametnik koji bi, ne ovladate li njime,

mogao pobiti sav život na planeti i konačno ubiti i samog domaćina.

Doživjeli ste uvid u to kako bezvremenost može preobraziti vaše

opažaje. Ali jedno jedino iskustvo, koliko god bilo prekrasno ili duboko,

nije dovoljno. Potrebno je doživjeti trajan pomak u svijesti i mi

upravo o tome govorimo.

Stoga raskinite stare obrasce nijekanja i otpora sadašnjem trenutku.

Prakticirajte povlačenje pažnje iz prošlosti i budućnosti kad god

to nije prijeko potrebno. Iskoračujte iz vremenske dimenzije svakoga

dana, što je češće moguće. Bude li vam teško zakoračiti izravno u Sadašnji

trenutak, počnite tako što ćete promatrati uobičajenu sklonost

uma kojom želi izbjeći taj trenutak. Primijetit ćete kako budućnost

najčešće zamišlja boljom ili gorom od sadašnjosti. Ako je zamišljena

budućnost bolja, pruža vam nadu ili ugodno očekivanje. Ako je gora,

stvara tjeskobu. I jedno i drugo je privid. Samopromatranjem u vaš

život automatski ulazi više prisutnosti. Onoga trenutka kad shvatite

da niste prisutni, tada jeste prisutni. Kad god ste u stanju promatrati

um, više niste u njegovoj zamci. Nastupio je novi čimbenik, nešto što

ne pripada umu: prisutnost svjedoka.

Budite prisutni kao promatrač uma - promatrač misli i emocija,

kao i reakcija u različitim situacijama. Budite barem podjednako zainteresirani

za vlastite reakcije kao i za situaciju ili osobu koja vas je

navela na reakciju. Također zamijetite koliko se često vaša pažnja premješta

u prošlost ili budućnost. Ne prosuđujte i ne analizirajte ono

što ste zamijetili. Promatrajte misao, osjetite emociju, promatrajte reakciju.

Nemojte iz toga stvarati osobne probleme. Tada ćete osjetiti

nešto moćnije od bilo koje od tih stvari koje promatrate: tihu prisutnost

koja promatra sebe u pozadini sadržaja vaših misli, onoga tihog

promatrača.

Snažna je prisutnost potrebna kad neke situacije potaknu reakciju

praćenu jakim emocionalnim nabojem, kao što je situacija u kojoj je

ugrožena vaša slika o sebi, kad se u vašem životu pojavi izazov koji

potiče strah, kad stvari »krenu nizbrdo« ili kad izroni neki emocionalni

sklop iz prošlosti. U takvim trenucima skloni ste postati »nesvjesni

«. Prevladaju vas reakcija ili emocija - i vi »postajete« ta reakcija

ili emocija. Tada ih izražavate. Opravdavate se, pogrešno postupate,

napadate, branite... ali to niste vi, to je obrazac reakcije, um u

svom uobičajenom obrascu opstanka.

Poistovjećivanje s umom daje mu više energije; promatranje uma

oduzima mu energiju. Poistovjećivanje s umom još više stvara vrijeme;

promatranje uma otvara dimenziju bezvremenosti. Energija koju

oduzimate umu pretvara se u prisutnost. Jednom kad uspijete osjetiti

što to znači biti prisutan, postaje vam mnogo lakše jednostavno

odabrati izlazak iz dimenzije vremena kad god vam vrijeme nije potrebno

za neke praktične svrhe. Tada se dublje prepuštate Sadašnjem

trenutku. To ne oštećuje vašu sposobnost korištenja vremenom -

prošlošću ili budućnošću - kad vam je ono potrebno da se njime

poslužite u neke praktične svrhe. To također ne slabi vašu sposobnost

korištenja umom. Zapravo je poboljšava. Kad se koristite umom on

će biti oštroumniji i usredotočeniji.

OTPUŠTANJE PSIHOLOŠKOG VREMENA

Naučite se koristiti vremenom u praktičnim vidovima života - to

možemo nazvati »satnica« - ali čim obavite te praktične zadatke, vratite

se svjesnosti Sadašnjeg trenutka. Na taj način nećete više nagomilavati

»psihološko vrijeme«, koje predstavlja poistovjećivanje s prošlošću

i trajnu kompulzivnu projekciju u budućnost.

Satnica nije samo dogovaranje sastanaka ili planiranje izleta. Ona

obuhvaća učenje na temelju prošlosti, tako da iste pogreške ne ponavljamo

uvijek iznova. Obuhvaća postavljanje ciljeva i rad na njihovu

ostvarivanju. Predviđanje budućnosti uz pomoć obrazaca i zakona, fizikalnih,

matematičkih i tako dalje, učenje na temelju prošlosti i poduzimanje

prikladne akcije na temelju predviđanja.

Ali čak i ovdje, u sferi praktičnog života, u kojoj ne možemo djelovati

bez osvrtanja na prošlost i budućnost, Sadašnji trenutak ostaje

suštinski čimbenik. Svaka pouka iz prošlosti postaje značajna i primjenjuje

se sada. Svako planiranje, kao i rad prema postizanju stanovita

cilja, obavlja se sada.

Žarišna točka pažnje prosvijetljene osobe uvijek je sadašnji trenutak,

ali ona je i dalje marginalno svjesna vremena. Drugim riječima,

nastavlja se koristiti satnicom, ali se oslobodila psihološkog vremena.

Dok vježbate svjesnost, budite oprezni, tako da satnicu nenamjerno

ne pretvorite u psihološko vrijeme. Primjerice, ako ste u prošlosti

napravili pogrešku i iz nje sada učite, tada se koristite vremenom

sata. S druge strane, ako se mentalno zadržavate na njoj, ako se

prekoravate, žalite ili osjećate krivnju, tada se pretvarate u pogrešku:

prihvaćate je kao dio osjećaja za vlastito ja i ona postaje psihološko

vrijeme, koje je uvijek povezano s lažnim osjećajem identiteta. Neopraštanje

svakako podrazumijeva težak teret psihološkog vremena.

Postavite li cilj i radite na njegovu ostvarenju, tada koristite vrijeme

sata, kao i tada kad ste svjesni kamo želite stići, ali poštujte korak

koji upravo sada poduzimate i dajte mu svoju potpunu pažnju.

Ako se u takvom slučaju pretjerano usredotočite na cilj, možda zato

što tragate za srećom, ispunjenjem ili potpunijim osjećajem vlastitoga

ja, tada više ne poštujete Sadašnji trenutak. On se svodi na puko

sredstvo koje vas vodi do budućnosti, bez ikakve vlastite vrijednosti.

BACK