U dobi od trinaest godina Isus je starim "Putem svile" otišao u Indiju

i tamo proucavao živi budizam cija je nacela i sam usvojio i

postao duhovni ucitelj. Nakon ponovnog dolaska u Palestinu, raspece je

oznacilo kraj Isusovog poslanstva kao mesije, što,

medutim, nije izazvalo njegovu smrt. Naime, egzaktna analiza

"plašta iz Torina" dovela jedo naucnog dokaza da je Isus preživio raspece.

 Dalja istraživanja su pokazala da je

nakon "uskrsnuca" Isus prvo živio na Bliskom istoku, a kasnije se vratio u Indiju gdje je

na kraju umro u dubokoj starosti. Njegova grobnica se i sada nalazi u Srinagaru u

Kašmiru.

Ovo su samo neke od brojnih smjelih tvrdnji autora nevjerovatne knjige "Isus je živio

u Indiji", njegov nepoznat život prije i nakon raspeca, koja je nakon svog prvog

objavljivanja (1983. godine) u SR Njemackoj štampana u deset izdanja, a uzgred receno,

prevedena je na dvanaest jezika. Kroz objašnjenje (u predgovoru ove knjige) kako se

uopce rodila ideja o njenom nastanku, njemacki teolog Holger Kersten tvrdi da je pukom

igrom slucaja 1973. godine cuo teoriju da je Isus, navodno, živio u Indiji. Kako sam

priznaje, u pocetku je bio veoma skeptican, pomalo nesiguran u vlastitom videnju te

materije, ali i sa cvrstom odlukom da sam krene stopama Isusovog stvarnog života.

OBILJE ZAPANJUJUCIH INFORMACIJA

Holgen Kersten je putovao u sva mjesta od povijesne važnosti, bio je u Izraelu,

Srednjem Istoku, Afganistanu, a kada je tokom istraživanja stigao u Indiju, upoznao je

ljude koji su se najozbiljnije bavili temom "Isusa u Indiji". Od njih je dobio oblje

informacija i dokaza za svoj uzbudljivi izvještaj, uz puno

ohrabrenja i dragocjene podrške. Knjiga "Isus je živio u Indiji"

nije pisana visoko akademskim stilom, te je i iz tog razloga

veoma privlacna "obicnom citaocu". Pored navodenja brojnih

iskaza koji se mnogima mogu uciniti smjelim (a neki cak i

nevjerovatnim), ona je istovremeno otvorila široko podrucje

istraživanja u mnogim srodnim disciplinama koje je preveliko

samo za jednu osobu... Ipak, da nije rijec o izazivanju

pukog senzacionalizma mnoštvom "neprovjerenih dokaza"

koji zasigurno nikog nisu ostavili ravnodušnim, najbolje

potvrduju rijeci autora, Holgera Kerstena : "Nije moj cilj, a ni

moja namjera, da potkopam kršcanske nazore ili pustim citaoca

ispred gomile krhotina uzdrmane vjere. Od vitalne važnosti je

naprosto ponovo pronaci put ka izvorima, ka vjecnoj i glavnoj

istini Kristove poruke koje je bilo skoro dovedena do

neprepoznatljivosti profanim ambicijama manje više svjetovnih

institucija koje su sebi prisvajale religijski autoritet. Zbog toga ova knjiga nije najava

jednog vjerovanja, ona je samo pokušaj otkrivanja puta u novoj buducnosti, cvrsto

utemeljenog na pravim spiritualnim i vjerskim izvorima iz prošlosti." Ovu konstataciju

autor potkrepljuje Goeteovim citatom : "Ne umišljaj da pricam nevjerovatne price. Ustani

i dokaži suprotno ! Citava crkvena istorija je haos zbog zablude i moci."

SENZACIONALNO OTKRICE

Iako se Kerstenova knjiga kroz istraživanje "Nepoznatog života Isusa" bavi brojnim

zanimljivim temama koje su "obradene" u poglavljima "Budisticka misao u Isusovom

ucenju", "Isusova tajna", "Reinkarnacija u Novom zavjetu", najvecu pažnju citalaca

svakako, privlaci poglavlje koje se odnosi na platneni pokrov u koji je (navodno) Isus bio

umotan nakon raspeca. Naime, kroz navedene brojene detalje o tome šta je ustvari

pokazala naucna analiza Torinskog pokrova, holger Kersten dolazi do senzacionalnog

otkrica - "Isus nije umro na križu !", što potkrepljuje sa dosta ubjedljivih dokaza.

Ali da krenemo redom, od biblijskih izvora koji upucuju na postojanje platnenog potkrova

iz Isusovog groba... "Kada vec nastane vece, kako bijaše Priprava dan uoci subote, dode

Josip iz Arimateje, istaknuti vijecnik, koji je takoder ocekivao Kraljevstvo Božije, te

odvažno ude k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Pilat se žacudi da je vec tada umro te dozva

stotnika, pa da upita je li davno umro. Kada primi obavijest od stotnika, dode Josipu

mrtvo tijelo. On kupi platno i položi u grob koji bijaše izdubljen u pecini, pa na vrata

groba navali kamen. Marija iz Magdale i Marija, Josipova majka, pomno su gledale gdje

ga položiše." (Marko 15, 42-47)

Matej, Luka i Ivan potvrduju zahtjev za preuzimanjem Kristovog tijela od Pilata. Matej i

Luka spominju platneni pokrov za Isusovo tijelo. Od Mateja saznajemo da je platno bilo

cesto, a od Ivana da su to bili platneni ovoji. I Luka i Ivan izvještavaju da je grobnica bila

nova i da je do tada bila prazna. Matej dodaje da je pripadala Josipu. Luka opisuje da je

bila isklesana u stijeni, a Matej kaže da je Josip navalio veliki kamen na ulaz.

Prema njemackom teologu Holgeru Kerstenu, platno koje se spominje u biblijskim

svjedocenjima zaista je do danas sacuvano u Torinu i autentican je dokument koji za

potomstvo cudesno odražava jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti ljudske

civilizacije i to na fotografski nacin.

TORINSKO PLATNO

Cuveni Torinski pokrov je dug 4.36m, a širok 1.10m i sa zacudujucom jasnocom

pokazuje otisak muškog tijela. Jedna polovica pokrova pokazuje leda, a buduci da je

pokrov svojom sredinom obavijao glavu, druga strana pokazuje prednju stranu nedavno

raspetog covjeka. U otisku se lako mogu raspoznati glava, lice, prsa, ruke i noge covjeka.

Boja otisaka je uglavnom u tonu sepije, iako je na nekim mjestima siva. Mogu se takoder

jasno vidjeti tragovi krvi koji izgledaju blijedo grimizni.

Rekonstrukcija položaja Isusa na križu prema tragovima krvi na Torinskom

pokrovu.

Prvi prvom pogledu na citav pokrov, oko privlace dvije tamne

uspravne pruge koje se šire prema dvjema širokim mrljama u

obliku romba. To su tragovi paljenja koji su zakrpani nešto

svjetlijim šavom. Njihov poseban oblik nastao je kao rezultat

savijanja pokrova u 48 slojeva i cuvanja u srebrenoj kutiji nakon

što je bio gotovo izgubljen u požaru u kapelici u Chamberyju

(Francuska, 1532. godine). Kada se srebrna kutija pocela topiti

od vreline vatre, vrucina i topljeno srebro ostavili su mrlje

geometrijskog oblika, žežene u složeni materijal. Pokrov je od

platna, niti su tkanjem koso isprepletene tvoreci uzorak riblje

kosti. U Isusovo doba to je bio rijedak oblik tkalackog umijeca koji

je zahtijevao mnogo vještine i vjerovatno bio veoma skup... Nakon poglavlja knjige o

istorijskim podacima koja upucuju na mjesta i vrijeme u kojem je pokrov viden, Kersten

konstatuje da je 1578. godine, konacno, donešen u Torino gdje mu je bilo sudeno da

ostane u posjedu savojske kuce. Na pedesetu godišnjicu italijanske nacije (1898) pokrov

je prikazan publici i tada je fotograf Seconde Pia napravio snimke pokrova, prvi put u

povijesti. Fotografski negativ koji je snimio Pia, bio je polazna tacka za pokretanje burne

rasprave o autenticnosti platna, koja traje sve do današnjeg dana.

Talijanski kralj Umberto II od Savoje (u to vrijeme zakonski vlasnik pokrova), 1973.

godine je, odgovarajuci na sve ucestalije zahtjeve strucnjaka, dozvolio trodnevno

sistematsko istraživanje i testiranje pokrova, nakon cega je torinsko platno prikazano

"uživo" u jednoj televizijskoj emisiji koju je gledalo preko milion gledalaca. U to vrijeme

posebnu pažnju javnosti privlacile su izjave njemackog sindonologa (strucnjaka za

pokrov) Hansa Nabera koji je glasno iznosio tvrdnje da leš nebi mogao krvariti na nacin

na koji je tijelo u Torinskom pokrovu ocigledno krvarilo. Prema njegovim, cesto

osporavanim izjavama, krv je tekla i nakon skidanja sa križa, što ukazuje na cinjenicu

(pod uslovom da se dokaže da je pokrov autentican) da je Isus preživio raspece !?

AUTENTICNOST KRVNIH MRLJA

Na pitanje autenticnosti krvnih mrlja na pokrovu, prvi istraživacki pothvati nisu mogli dati

zadovoljavajuci odgovor sve dok 1978. godine (nakon ponovnog prikazivanja javnosti

najvrednije kršcanske relikvije s najautenticnijim likom Isusa), u sobi Palazzo Reale kraj

katedrale, platno nije podvrgnuto ispitivanjima dva tima vrhunskih strucnjaka. Jedna

grupa je bila pretežno europska, dok se druga grupa sastojala od 25 americkih

strucnjaka iz podrucja fotografije, spektroskopije, radiografije, kompjuterske tehnologije,

organske hemije i fizike, opremljenih nizom izuzetno kompliciranih instrumenata od kojih

su neki bili specijalno konstruisani za analizu pokrova.

Prema pisanju Holgena Kerstena, pokrov je najprije bio podijeljen u mrežu od 60 dijelova

da bi se mogle izvršiti spektralne i fotometrijske pretrage (svaki dio je pažljivo

fotografisan, uz korištenje razlicitih filtera). U fotografskim laboratorijama NASA-e su

tonalne vrijednosti fotografije bile digitalizirane (tj pretvorene u jezik kompjutera) što je

omogucavalo vecu jasnocu slike, tako da su se fini detalji, nevidljivi za ljudsko oko, mogli

otkriti. Ta metoda je cak omogucila da se iz otiska rekonstruiše trodimenzionalni reljef

tijela u prirodnoj velicini.

Na osnovu reljefa bilo je moguce odrediti pravu velicinu i težinu tijela : Isus je bio visok

1,80m, a težak 79kg ! Zatim, istraživaci su zakljucili da postoji izravan odnos izmedu

slike na pokrovu i udaljenosti izmedu pokrova i tijela, te da je otisak vjerovatno morao

nastati zbog dodira s tijelom. Pokus radiofluorescentnom spektralnom analizom je

napokon dokazao autenticnost krvnih mrlja. Tragovi su pokazali znatno vecu kolicinu

elemenata željeza, karakteristicnog sastavnog dijela krvi, a našto zagastija obojenost

tragova krvi je nastala zbog jace hemijske reakcije. Naime, Kersten to povezuje s

upotrebom vecih kolicina aloje (tokom pripremanja grobnice za Isusa) što se spominje u

evandelju po Ivanu : "Na to Josip dode i uzme njegovo tijelo. Dode i Nikodem. To je onaj

koji je prije Isusu došao po noci. On donese smjesu od oko sto litara smirne i aloje. Tada

uzeše Isusovo tijelo te ga prema židovskom obicaju sahranjivanja obaviše platom s

pomastima..." (Ivan 19, 38-40)

A sada slijedi ono glavno... Ono što njemackog teologa navodi na zakljucak da je Isus

preživio raspece jesu oni dijelovi analize pokrova koji ukazuju na ranije tragove krvi koja

se javila nakon raspeca na križu i tragove "nove " krvi koji su se javili poslije skidanja sa

križa i nakon umotavanja tijela u platno. Takvi tragovi su registrirani na mjestima gdje su

se nalazile rane od klinova na rukama i nogama. I još nešto, prema Kerstenovim

tvrdnjama, na autenticnost pokrova ukazuju i tragovi krvi koji upucuju na zakljucak da

su na rukama klinovi zabijeni ispod zglobova, a ne kroz dlanove, kako to prikazuju

nebrojene ikone i djela brojnih slikara širom svijeta.

Crtež prikazuje položaj u kojem je Isus ležao ispod platna.

"Ako pretpostavimo da su Josip iz Arimateje i Nikodem bili tajni svjetovni clanovi reda

Esena, tada postaje logicnim da su mogli lijeciti Isusove rane i pomagati u procesu

ozdravljenja. Kao iskusni iscjelitelji Eseni su poznavali egzoticne lijekove i izvanredne

Misterije, Neobjašnjivi Fenomeni – Knjiga II

metode lijecenja... Isus je, naravno, prilicno oslabio zbog mucenja koje je morao

pretrpjeti. Ipak, gubitak krvi je bio relativno malen : svi su znakovi na pokrovu ukazivali

na gubitak krvi manji od jedne litre. Hirurški eksperimenti s leševima su pokazali da,

pribijanje na križ ne oštecuje ni vece krvne žile, a ni kosti. Cavao se zabijao izmedu osam

košcica zgloba, tako da ih je malo razdvajao. Stopala su se pribijala u drugom

metatarzalnom prostoru, uzrokujuci samo rane mekih tkiva. Nakon što bi se vece rane

zašile, ozlijedeni je trebao potpuni mir, a to se moglo postici opojnim napitkom", u svojoj

knjizi konstatuje Holgen Kersten.

O ŽIVOTU NAKON RASPECA

Prve godine nakon preživljenog raspeca Isusu je, prema Kerstenovim tvrdnjama, utocište

i zaštitu pružila zajednica Esena (jedva 300km sjeverno od Jeruzalema) koja je brojala

oko 900 clanova. Za ovu tvrdnju on nalazi uporište u rijecima Sossianusa Hierodesa,

jednog od najviših rimskih casnika (kojeg su smatrali jednim od najgorih progonitelja

rano-krišcanskih zajednica), u cijem je djelu nazvanom "Kršcanima" ostalo zapisano :

"Nakon bijega (!) od Židova, Krist je sakupio devet stotina ljudi odanih razbojstvu."

Sasvim je moguce da je tadašnja esenska zajednica u Damasku brojala 900 clanova.

Takoder, oko 5km izvan Damaska postoji mjesto koje se i danas zove Mayuam-i-isa, što

u prijevodu znaci "mjesto gdje je živio Isus." Perzijski istoricar Mir Kawand je naveo više

izvora kojima se potvrduje da je Isus nakon raspeca živio i poucavao. Broj sljedbenika

"Novog ucenja" je ocigledno neprestano rastao i to najviše zbog Isusovog licnog

zalaganja. Prema Kerstenovim tvrdnjama, susret Isusa i Pavla dogodio se u Damasku

dvije godine nakon raspeca, a glasine da je Isus u Damasku proširile su se i dalje, tako

da je za Nazarenca postalo suviše opasno produženje boravka u sirijskom dijelu rimskog

carstva...

Holgen Kersten potom navodi da je tokom svog istraživanja naišao na najmanje

21 istorijski dokument koji svjedoci o Isusovom boravku u Kašmiru. Jedan od njih je i

prica o "Barlaamu i Josafatu", koja je tokom Srednjeg vijeka bila jedno od najznacajnijih

djela svjetske književnosti poznato svakoj obrazovanoj osobi širom Europe i na bliskom

Istoku. Bilo je mnoštvo razlicitih prevoda i verzija price, premda se izvorno djelo

pripisivalo Ivanu Damaskenosu, istaknutom arapskom kršcaninu koji je živio oko 700

godine n.e. u Jerualemu. U arapskoj verziji ove price pod nazivom "Knjiga o Balauharu i

Budasafu" koja je objavljena u Bombaju, isprican je prikaz smrti islamskog proroka Yuz

Asafa (Budasafa) za koga se pretpostavlja da je bio istovjetan s Isusom...

Hadrad Fatimah A-Zahra, rodak Muhammedov, prenio je izjavu proroka da je Isus doživio

odmaklu dob od 120 godina ! Kersten konstatuje da ne postoje arheološki dokazi koji

potvrduju ovu tvrdnju iako se zna da su u to vrijeme brojni tibetanski sveci dostizali dob

od 130 ili cak 150 godina...