Iz knjige Okovi slobode, Poglavlje 33
Dijete nije rođeno s egom

Dijete nije rođeno s egom. Ego se nauči od društva, religije i kulture. Možda ste promatrali malu djecu koja ne kažu: "Ja sam gladan." Ako se dijete zove Bob, ono će reći: "Bob je gladan." Ili: " Bob želi ići u WC." Dijete nema osjećaj ja. Ono sebe naziva u

trećem licu. Bob je ime kojim ga ljudi zovu, zato i ono sebe naziva tim imenom. Ali doći će dan...kako će rasti, vi ćete ga naučiti da to nije u redu. "Bob je ime kojim te drugi zovu. Ti moraš prestati sebe nazivati Bobom. Ti si odvojena osobnost, moraš naučiti sebe zvati ja."
Onoga dana kad Bob postane ja, on gubi stvarnost postojanja te upada u taman ambis halucinacije. Kad jednom sebe nazove ja, nastaje jedna posve drukčija energija. Sada ja želi rasti, želi postati velik, želi ovo i ono, želi se popeti sve više u svijetu hijerarhije. Želi veći teritorijalni imperativ.
Ako netko ima veći ja od vas, to će u vama stvoriti kompleks inferiornosti. Vi ćete svim silama nastojati biti superiorniji, svetiji, veći. Sada će cijeli vaš život postati posvećen jednoj glupoj stvari, koja zapravo ne postoji. Vi se nalazite na putu snova, i dalje ćete se kretati tim putom i povećavati svoje ja. I to će stvarati sve vaše probleme.
Čak je i Aleksandar Veliki imao golemih problema. Ja u njemu željelo je osvojiti cijeli svijet i gotovo mu je to uspjelo. Kažem gotovo zbog dva razloga. U njegovo vrijeme pola svijeta nije bilo poznato, Amerika još nije bila otkrivena. Osim toga, on je ušao u Indiju, ali je nije uspio pokoriti, već se vratio s njezinih granica.
On nije bio star čovjek, imao je samo trideset tri godine. Ali u te trideset tri godine, on se samo borio, borio, borio. Obolio je, mučila ga je borba, ubijanje, krv. Želio se vratiti kući i odmoriti se, ali ni ta mu se želja nije ispunila. Nije uspio stići do svog doma u Ateni. Umro je samo jedan dan prije nego što je trebao stići u


 

Atena je bila udaljena samo dvadeset četiri sata.
Ali uza sve svoje životno iskustvo - da postane bogatiji, veći, moćniji, osjećao je potpunu bespomoćnost, nije mogao odgoditi ni svoju smrt za dvadeset četiri sata. A obećao je majci, kad jednom osvoji svijet doći će k njoj i staviti sav svijet pred njezina stopala kao dar. Nijedan sin nije to nikad prije učinio za svoju majku. Bilo je posve jedinstveno to što je on želio učiniti.
No osjećao se bespomoćno, okružen najboljim liječnicima. Svi su mu govorili: "Ne možeš preživjeti. Ovo putovanje od dvadeset četiri sata će te ubiti. Bolje da se odmoriš ovdje, možda još postoji nada. Ali ne miči se! Nemaš mnogo prilike ni odmoriti se - ti već toneš. Ti si sve bliže, ali ne svom domu, nego svojoj smrti, ne svom dom, već svom grobu.
A mi ti ne možemo pomoći. Mi možemo izliječiti bolest, ali ne i smrt. A kod tebe nije u pitanju bolest. Ti si kao ispražnjena puška. U trideset tri godine potrošio si svu svoju živomu energiju, boreći se s raznim narodima. Potrošio si svoj život. Ne, ne radi se o bolesti, jednostavno je potrošena tvoja životna energija, a potrošena je uzalud."
Aleksandar je bio vrlo inteligentan čovjek. Bio je učenik velikog logičara i filozofa Aristotela. Aristotel je bio njegov privatni odgojitelj. No Aleksandar je umro prije nego što je stigao u svoj glavni grad. Prije smrti naredio je svom glavnom zapovjedniku: "Ovo je moja posljednja volja i mora biti ispunjena." Koja je bila njegova zadnja želja? Bila je vrlo čudna. Evo je: "Kad budete nosili na groblje kovčeg s mojim rrirtvimtijelom, moraju obje moje ruke izvirivati iz kovčega."
Glavni zapovjednik je pitao: "Kakva je to želja? Ruke se uvijek drže u kovčegu. Nitko nije nikad čuo da se na groblje nosi kovčeg s rukama koje vire iz njega."
Aleksandar je odgovorio: "Nemam više dovoljno daha da ti to objasnim. Ali ukratko, želim pokazati svijetu da odlazim praznih ruku. Mislio sam da sam postajao sve bogatiji i veći. Ali zapravo postajao sam sve siromašniji. Kad sam se rodio, došao sam na svijet stisnutih pesnica, kao da sam nešto u njima držao. Sada, u času smrti, ne mogu otići stisnutih ruku."
Da biste držali stisnute pesnice, potreban je život, energija. Ni jedan mrtav čovjek ne može držati stisnute ruke. Tko će ih stisnuti? Mrtav čovjek više nije tu, sva njegova energija je nestala - ruke se same otvaraju.
"Neka svi znaju da Aleksandar Veliki umire praznih ruku, kao pravi prosjak."
Ali ne vidim da je itko išta naučio od tih praznih ruku, jer ljudi nakon Aleksandra nastavljaju činiti isto na razne načine.
Čovjekov ego je izvor svih njegovih problema, svih ratova, sukoba i ljubomora, svih strahova i depresija. Čovjek osjeća da nema uspjeha, neprestano se uspoređuje s drugima i tako se zbog svega vrijeđa, strahovito vrijeđa jer ne može imati sve.
Netko je ljepši od vas i to vas vrijeđa. Netko ima više novaca od vas, to vas vrijeđa. Netko je obrazovaniji od vas i to vas vrijeđa. Bezbrojne stvari vas vrijeđaju, ali vi to ne znate. Ne vrijeđaju vas zapravo stvari, jer one ne vrijeđaju ni mene. Vi ste uvrijeđeni zbog vašeg ega.
Ego neprestano drhti od straha, znajući savršeno dobro da se radi o umjetnom, o lažnom savjetu koje je izmislilo društvo kako bi vas prisililo da trčite i proganjate sjene.
Ta igra ega koji se sve više penje jedna je vrsta politike.
Ego i sve njegove igre.. .brak je njegova igra, novac je njegova igra, moć je njegova igra. Društvo do danas i dalje igra razne igre, to je jedna opća olimpijada koja traje na cijelom svijetu. Pojedinac se bori za svoj put prema gore, a svi ostali povlače ga prema dolje. Jer na vrhuncu Everesta nema dovoljno mjesta za sve vas.
To je natjecanje razbojnika i ono vam postaje tako važno da posve zaboravljate da je društvo, da su vaši učitelji usadili u vas ovaj ego. Od dječjeg vrtića do sveučilišta, što svi oni rade? Svi jačaju vaš ego. Sve više akademskih titula dodaje se vašem imenu i vi se počinjete osjećati sve većim.
Ego je najveća laž koju ste prihvatili kao istinu. Ali svi vaši osobni interesi odobravaju mu jer kad bi svatko postao svjestan stanja bez ega, sva ova olimpijada koja se održava na cijelom svijetu, jednostavno bi se zaustavila. Nitko se ne bi želio popeti na Everest, svi bi uživali i veselili se ondje gdje jesu.
Ego vas prisiljava da čekate. Veselit ćete se sutra kad uspijete. Danas, naravno, morate patiti, morate se žrtvovati. Želite li uspjeti sutra, danas se morate žrtvovati. Morate zaslužiti uspjeh i zbog toga radite sve vrste gimnastike. A u pitanju je samo malo vremena u kojem treba trpjeti, a tada nastaje veselje.


Ali to sutra nikako da dođe. Ono nikad nije ni došlo.
Sutra jednostavno znači ono što nikad ne dolazi. Sutra je prekrasna strategija koja vas održava u patnji.
Ego se ne može veseliti u sadašnjosti. On ne može postojati u sadašnjosti, već postoji samo u budućnosti i u prošlosti - u onom što više ne postoji, ili što još ne postoji. Prošlosti više nema, budućnosti još nema, ni jedna ni druga ne postoje. Ego može postojati samo s onim što ne postoji jer on je sam nepostojeći.
U sadašnjosti, u jednom čistom trenutku, nećete pronaći ego u sebi, već samo tihu radost, tiho i čisto ništa. (3)
Od laži prema istini, Poglavlje 18
Ideja o odvojenom središtu korijen je ega
Ideja o odvojenom središtu sam je korijen ega. Kad se dijete rodi, ono nema još vlastita središta. Devet mjeseci u majčinoj utrobi ono funkcionira služeći se majkom kao središtem, ono nije odvojeno od nje. Tada se rodi. Sada postaje korisno misliti na vlastito odvojeno središte, inače život postaje vrlo težak, gotovo nemoguć.
Da bi preživio i borio se za preživljavanje u životnoj borbi, čovjek treba saznati tko je. A nitko nema nikakve ideje o tomu. Jer u najdubljoj svojoj biti čovjek je misterija. Vi niti ne slutite tko ste. U vašoj najdubljoj srži vi niste pojedinac, već univerzum.
Zato Buddha zašuti i ne odgovara kad ga pitate: 'Tko si ti?" On ne može odgovoriti jer sada više nije odvojen, postao je cjelina. No u običnom životu on uvijek mora koristiti riječ ja. Ako je žedan, mora reći: "Ja sam žedan, Ananda, donesi mi vode." Tako i dalje koristi staru riječ punu značenja, riječ ja. Ta je riječ vrlo važna premda je fikcija. Ali mnoge fikcije pune su značenja.

Na primjer, vi imate neko ime. To je fikcija. Došli ste bez imena, niste ga donijeli sa sobom, ime su vam drugi dali. I tada, neprestanim ponavljanjem, počinjete se poistovjećivati s tim imenom. Ali ono je ipak samo fikcija.
No kad kažem da je fikcija, ne mislim da je nepotrebno. Ime je potrebna fikcija, ono je korisno. Kako se inače možete obraćati ljudima? Želite li nekom napisati pismo, kome ćete pisati?
Neki mali dječak jednom je napisao pismo Bogu. Njegova je majka bila bolesna, a otac mrtav pa oni nisu imali novca. Zato je molio Boga da mu pošalje pedeset rupija.
Kad je pismo stiglo na poštu, službenici su bili u nedoumici što da rade s njim, kamo ga poslati? Bilo je adresirano jednostavno na Boga. Zato su ga otvorili. Bilo im je žao malog dječaka pa su odlučili skupiti nešto novca i poslati mu ga. To su i učinili. Dječak je tražio pedeset rupija, ali oni su mogli skupiti samo četrdeset.
Stiglo je i drugo pismo adresirano na Boga. Dječak je pisao: "Dragi Bože, molim Te, kad mi sljedeći puta šalješ novce, pošalji ih direktno na mene, nemoj ih slati preko pošte. Oni su zadržali deset rupija za poštarinu."


Bilo bi teško da netko nema ime. Premda nitko doista nema ime, ono je prekrasna i korisna fikcija. Ime je potrebno da bi vas drugi mogli identificirati, ja vam je potreban da se možete predstaviti. Ali sve je to samo fikcija. Spustite li se duboko u sebe, otkrit ćete da je ime nestalo, ideja o ja je nestala. Ostalo je samo čisto postojanje, čista svijest.
A to postojanje nije nešto odvojeno, ono nije ni vaše ni moje, to postojanje pripada svima. Stijene, rijeke, planine i drveće, sve je njime obuhvaćeno. Sto se dublje spuštate u sebe, sve više otkrivate da osobe ne postoje, da pojedinci ne postoje. Ono što postoji je čista univerzalnost. Na izvanjskoj razini mi imamo ime, ego, identitet. Kad se s te razine spustimo prema središtu, svi ti identiteti nestaju.
Ego je samo korisna fikcija. Koristite ga, ali ne dopustite da vas zavede. (4)
Knjiga mudrosti, Poglavlje 16
Funkcioniramo li mi uvijek kroz ego, ili postoje trenuci kad smo bez njega?
Budući da je ego fikcija, postoje trenuci kad smo bez njega. Budući da je on fikcija, on može postojati samo ako ga podržavate. Fikciji je potrebno snažno podržavanje. Istini ono nije potrebno, u tome leži ljepota istine. Ali fikcija? Morate je stalno stvarati da je tu i tamo potaknete, jer ona neprestano tone. Dok je uspijete potaknuti na jednoj strani, ona potone na drugoj.


I to je ono što ljudi čine cijeli život, pokušavaju učiniti da fikcija izgleda kao istina. Kad imate više novca, imate i veći ego, nešto čvršći od ega siromašna čovjeka. Ego siromašna čovjeka je tanak, on si ne može priuštiti veći ego. Ako postanete predsjednik vlade ili predsjednik države, vaš će se ego napuhati do krajnjih granica. Tada više ne hodate po zemlji.
Cijeli naš život, potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za novim uporištem, potraga za novom zaštitom, da biste nekako zadržali fikciju. A sve vrijeme znate da smrt dolazi. Sve što učinite, smrt će uništiti. A ipak se čovjek i dalje nada, protiv svih nada on gaji nadu: možda svi umru, osim mene.
Na neki način to je istina. Uvijek ste vidjeli da drugi ljudi umiru, nikad niste vidjeli sebe da umirete. Zato to izgleda istinito i logično. Ovaj čovjek umre, onaj čovjek umre, a vi nikad ne umirete. Vi ste uvijek ovdje da ih žalite, vi uvijek idete s njima na groblje da se oprostite od njih, a tada opet pođete kući.
Ne dajte se zavarati time jer svi su ti ljudi isto radili. A nitko nije izuzetak. Smrt dođe i uništi svu fikciju vašeg uma, vašeg ugleda. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala. Štogod učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Niste još ništa ni napisali, a već je svega nestalo. Ne uspijete to ni pročitati. Prije nego pročitate, svega nestane.
Ali mi i dalje gradimo kule u zraku. Budući da su one fikcija, potrebno ih je stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. A nitko ne može paziti na to dvadeset četiri sata dnevno.

I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na čas ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka.
Zapamtite da unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci ipak postoje. Svatko ih jednom doživi.
Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.
U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati fikciju? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.
Sto se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san
- u ono što Patahjali i joga zovu suuupti, spavanje bez snova? Ego je nestao. A nestajanje ega vas je revitaliziralo, pomladilo. Nestankom ega, premda u dubokom stanju bez svijesti, doživjeli ste Boga. Patanjali kaže da nema razlike između spavanja bez snova - suuupti i krajnjeg stanja stopljenosti s Apsolutom
- samadhi. Nema mnogo razlike premda ipak postoji razlika. Razlika je u svijesti. U snu bez snova vi niste ničega svjesni, u stanju samadhi vi ste svjesni, ali stanje je isto. Vi se krećete k Bogu, krećete se k univerzalnom središtu. Nestajete u vanjskoj razini i približavate se središtu. I upravo taj dodir sa središtem tako vas pomlađuje.

Budući da je ego fikcija, on katkad nestaje. Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova. Zato zapamtite - spavanje je vrlo dragocjeno, nemojte ga propustiti ni zbog kojeg razloga.
Drugi veliki izvor iskustva stanja bez ega je seks, ljubav. No taj su osjećaj uništili svećenici, prokleli su ga, zato to više nije tako snažan doživljaj. Takvo prokletstvo za dugo je vremena postavilo uvjete mnogim ljudima. Čak i onda dok su u ljubavnom odnosu, oni duboko u sebi znaju da rade nešto pogrešno. Odnekud im se javlja krivnja. A to je tako i kod najmodernije, najsuvremenije i najmlađe generacije.
Na površini možda niste revoltirani protiv društva, na površini možda više niste konformista. Ali te stvari su vrlo duboke, nije u pitanju površinski rezultat. Možete imati dugačku kosu, to vam neće mnogo pomoći. Možete postati hipi i prestati se prati, ni to vam neće mnogo pomoći. Možete postati otpadnik od društva na sve moguće načine koje možete zamisliti i izmisliti, ali to vam zaista neće pomoći jer stvari su postale preduboke, a sve su to samo površne mjere.
Tisućama godina su nam pričali da je seks najveći grijeh. Ta je misao postala dio naše krvi, kostiju, dio same srži. I tako, iako svjesno znate da nema ništa loše u seksu, ona vas i nesvjesno drži malo podalje, drži vas u strahu, u osjećaju krivice i vi se ne možete potpuno predati ljubavi.
Ako to ipak uspijete, ego nestaje pa na najvišem vrhuncu, u klimaksu ljubavnog čina, vi ste puni životne energije. Um ne

funkcionira. To je takva uzavrelost energije da je um zbunjen, on ne zna što treba sada raditi. On je savršeno sposoban ostati u funkciji u normalnim situacijama, ali kad se dogodi bilo što posve nepoznato i vrlo vitalno, um se zaustavi. A seks je najvitalnija stvar. Ako se posve predate ljubavnom činu, ego nestaje. U tome je ljepota ljubavnog čina, to je drugi izvor koji pomaže da se letimice shvati Bog - to je slično dubokom snu. Ali ljubavni čin je još dragocjeniji izvor jer u dubokom snu vi niste svjesni ničega, dok ste u ljubavnom činu svjesni, svjesni ste premda bez sudjelovanja uma.
Zato je velika znanost tantre postala mogućom. Patanjali i joga bavili su se dubokim snom. Oni su odabrali taj put da transformiraju dubok san u svjesno stanje kako biste znali da ste u svom središtu. Tantra smatra ljubavni čin prozorom prema Bogu.
Put joge vrlo je dugačak jer transformirati nesvjesno spavanje u svijest vrlo je naporno, mogu proći mnogi životi...
Tantra je pošla mnogo kraćim putem, najkraćim putem, a i mnogo ugodnijim! Ljubavni čin može otvoriti prozor prema Bogu. Sve što je potrebno jest iskorijeniti uvjetovanosti koje su svećenici usadili u vas. Oni su to učinili kako bi mogli postati posrednici i agenti između vas i Boga, tako da je vaš direktni kontakt s Bogom odsječen. Naravno, vi biste trebali nekoga da vas opet dovede u dodir s Bogom, a svećenik bi postao moćan. A on je bio moćan milenijima.
Tko god vas može dovesti u dodir s moći, s pravom moći, postat će i sam moćan. Bog je prava moć, On je izvor svih moći.


Svećenik je bio tako moćan milenijima, bio je moćniji od kralja. Sada je znanstvenik zauzeo mjesto svećenika jer sada on zna kako otključati vrata moći skrivene u prirodi. Svećenik je znao kako vas povezati s Bogom, znanstvenik zna kako vas povezati s prirodom. Ali najprije vas svećenik mora odvezati, kako između vas i Boga ne bi ostala nikakva individualna privatna linija. Svećenik je pokvario vaše unutarnje izvore, on ih je otrovao. On je postao vrlo moćan, ali cijelo čovječanstvo ostalo je bez radosti, bez ljubavi, ostalo je puno osjećaja krivice.
Morate se posve riješiti osjećaja krivice. Dok ljubite, mislite na molitvu, meditirajte, mislite na Boga. Dok ljubite, palite mirisne štapiće, pjevajte, plešite. Vaša spavaća soba treba biti hram, sveto mjesto. A ljubavni čin ne smije biti nešto što se obavlja na brzinu. Spustite se dublje, upijajte ga što više možete, polako i zahvalno. I bit ćete iznenađeni - vi imate ključ toga čina.
Bog vas nije poslao u svijet bez ključeva. Ali ti se ključevi moraju koristiti, morate ih staviti u bravu i okrenuti ih.
Ljubav je drugi fenomen, jedan od najmoćnijih, kad ego nestaje, a vi ste svjesni, potpuno svjesni, vi pulsirate, vibrirate. Više niste individualist, već ste izgubljeni u energiji cjeline.
Tada polako, polako, neka to postane vaš način života. Ono što se događa na vrhuncu ljubavi mora postati vaša disciplina, ne samo iskustvo, nego disciplina. Tada sve što činite i kamo god pođete.. .rano ujutro sa suncem koje izlazi, sve će imati isti osjećaj, sve će biti isto upijanje postojanja. Kad legnete na tlo pod nebom punim zvijezda, doživjet ćete isto stapanje.

Kad legnete na zemlju, osjetit ćete se jedno sa zemljom.
Polako, polako, ljubavni čin vam mora dati ključ kako da budete zaljubljeni u samo postojanje. I tada ćete ego prepoznati kao fikciju, bit će korišten kao fikcija.. A kad ga tako koristite, on nije opasan.
Ima nekoliko drugih trenutaka kad ego otpadne sam od sebe. U trenucima velike opasnosti, kad na primjer vozite auto i iznenada vidite da će se dogoditi nesreća. Izgubili ste kontrolu nad automobilom i čini se da ne postoji mogućnost da se spasite. Udarit ćete u drvo, ili u kamion koji vam vozi ususret, ili ćete pasti u rijeku, to je apsolutno sigurno. U tim trenucima ego iznenada nestaje.
Zbog toga je tako privlačno naći se u opasnim situacijama. Ljudi se penju na Everest. To je duboka meditacija, a oni to možda razumiju, a možda i ne. Planinarenje je vrlo važno, penjanje po planinama je opasno, što je opasnije, to je ljepše. Ondje ćete imati doživljaje, snažne doživljaje stanja bez ega. Gdjegod je opasnost blizu, um zastaje. Um može misliti samo onda kad niste u opasnosti, on nema što reći u opasnosti. U opasnosti postajete spontani i u toj spontanosti vi iznenada saznajete da niste ego.
Ili, to će biti za drukčije ljude, jer ljudi su različiti - ako imate srce estete, tada će vam ljepota otvoriti vrata. Ako samo vidite prekrasnu ženu ili muškarca u prolazu, tek u jednom trenutku bljesne ljepota i ego iznenada nestaje. Vi ste svladani.
Ili kad vidite lotos u ribnjaku, ili zalazak sunca ili pticu u letu - sve što u trenu zapali vašu unutarnju senzibilnost, sve što vas na čas obuzme tako duboko da zaboravite sebe - i u tim trenucima ego uzmakne. On je fikcija, vi se morate pomiriti s tim. Zaboravite li ga na čas, on uzmakne.

I dobro je da postoje trenuci kad on uzmakne i vi na čas ugledate istinu i stvarnost. Zbog tih bljeskova religija nije umrla. Nije se to dogodilo zbog svećenika - oni su sve učinili da je ubiju. Nije to zbog tako zvanih religioznih ljudi, onih koji posjećuju crkve, džamije i hramove. Oni nisu uopće religiozni, oni se samo pretvaraju da to jesu.
Religija nije umrla zbog onih nekoliko trenutaka koji se događaju više ili manje gotovo svakom čovjeku. Obratite više pažnje na njih, upijte više duh tih trenutaka, stvorite prostor da se ti trenuci češće dogode. To je pravi put u potrazi za Bogom. Ne biti u egu jest biti u Bogu. (5)
Knjiga mudrosti, Poglavlje 16
U vama se nalaze tri osobe
Tri su osobe u vama. Vi, to jest ja je osobnost. Riječ osobnost dolazi od grčkog korijena persona. U grčkoj drami glumci su koristili maske, njihov bi glas dolazio iz maske. Sona znači glas, zvuk, a per znači kroz masku. Pravo lice koje govori niste niti upoznali, niti ste znali tko je pravi glumac. Postojala je maska i kroz nju je dolazio glas. Činilo se kao da glas dolazi zaista iz maske, a vi ne poznajete pravu osobu. Riječ osobnost (personality) je prekrasna, ona ima korijen u grčkoj drami.
I to se dogodilo. U grčkoj drami glumac je imao samo jednu masku. A vi imate mnoge maske, jednu na drugoj, slično slojevima luka. Ako maknete jednu masku, evo druge, ako i tu maknete, postoji još jedna. I možete nastaviti istraživati i istraživati, bit ćete iznenađeni kako mnogo lica imate. Kako mnogo lica! Životima ste ih skupljali. I sva su ona korisna jer morate se mijenjati mnogo puta.
Kad razgovarate sa svojim slugom, ne možete imati isto lice, kao kad razgovarate sa svojim pretpostavljenim. A možda su obojica prisutna u istoj sobi. Kad pogledate slugu, morate koristiti jednu masku, a kad gledate svoga pretpostavljenog, koristite drugu masku. Vi se neprestano mijenjate. To je postalo gotovo automatski - ne morate se vi mijenjati, promjena se događa sama od sebe. Vi gledate pretpostavljenog i smiješite se. A tada pogledate slugu i smiješka nestaje, a vi postajete kruti, tako kruti kao što je vaš pretpostavljeni prema vama. Kad on gleda svoga pretpostavljenog, i on se smješka.

U jednom jedinom trenutku vi mnogo puta mijenjate svoje lice. Čovjek mora biti vrlo budan da zna koliko lica ima. Bezbroj! Ne mogu se ni izbrojiti.
To je vaše prvo ja, ono je lažno. Nazovimo ga egom. Dalo vam ga je društvo, ono je dar društva, dar političara i svećenika, dar od roditelja i pedagoga. Oni su vam dali mnoga lica, samo zato da vam život protječe mirno. Oduzeli su vam istinu, umjesto toga dali su vam zamjenu. I zbog tih zamjenskih lica vi ne znate tko ste. Ne možete ni znati, jer se lica mijenjaju tako brzo i ima ih tako mnogo da više ne vjerujete sebi. Ne znate točno koje je lice vaše. Zapravo, nijedno nije vaše.
 

A ljudi u Ženu kažu: "Dok ne saznaš koje je tvoje originalno lice, nećeš saznati tko je Buddha." Jer Buddha je vaše originalno lice.
Rođeni ste kao mudrac - buddha, a živite lažno. Ovaj dar koji vam je dalo društvo, morate napustiti. To je značenje inicijacije - samnyasa. Vi ste kršćanin, hinduist ili musliman. To morate napustiti, to nije vaše pravo lice, to su vam dali drugi ljudi, bili ste odgajani tako. A nisu vas ni pitali, nisu to ni tražili od vas. To vam je nametnuto na silu.
Svi su roditelji nasilni i svi su odgojni sistemi nasilni jer se ne obaziru na vas. Oni imaju apriori ideje, oni znaju što je ispravno. I oni svojataju pravo nad vama. Vi se meškoljite, vi vrištite u sebi, ali bespomoćni ste. Dijete je tako bespomoćno i nježno, možete ga formirati na sve moguće načine. To je ono što društvo čini. Prije nego što dijete postane dovoljno jako, već je onesposobljeno na tisuću i jedan način. Paralizirano je, o trovano je.
Onog dana kad želite postati religiozni, morat ćete napustiti sve religije. Onog dana kad zaželite uspostaviti odnos s Bogom, morat ćete odbaciti sve ideologije o Bogu. Onog dana kad poželite saznati tko ste, morat ćete odbaciti sve odgovore koje su vam dali. Sve što je posuđeno, mora biti spaljeno.
Zato je zen ovako definiran: To je izravno ciljanje na ljudsko srce, prirodu i želju da se postane Buddha. Ne zaustaviti se na slovima. Odvojeno prenošenje izvan svetih tekstova."
Odvojeno prenošenje izvan svetih tekstova - to vam ne može dati kur'an ni dharmapada, Biblija ni talmund ili Gita.

Nijedan sveti tekst ne može vam to dati. I ako vjerujete u svete tekstove, i dalje ćete propuštati istinu.
Istina je u vama. Ondje se morate sastati s njom. "Vidjeti prirodu i postati Buddha, to je izravno ciljanje na ljudsko srce. Ne morate nikud ići. Jer kamo god pođete, ostat ćete isti, kakva onda ima smisla nekud ići? Možete otići na Himalaju, to neće ništa promijeniti. Nosit ćete sa sobom sve što imate. Sve što ste postali, sve što ste učinili nosit ćete sa sobom, kao i sve vaše izvještačenosti. Vaša sintetička lica, vaše posuđeno znanje, vaši sveti tekstovi i dalje će prianjati uz vas. Nećete biti sami čak ni onda dok budete sami sjedili u nekoj spilji u Himalaji. Učitelji će biti oko vas, i svećenici i političari, roditelji i cijelo društvo. To sve možda neće biti vidljivo, ali bit će u vama nagomilano. A vi ćete ostati kršćanin, hinduist ili musliman. I dalje ćete poput papige samo ponavljati riječi. To se neće promijeniti, to se ne može promijeniti.
Pročitao sam zgodnu bavarsku priču, možda ste čuli za nju. Razmišljajte o njoj.
Anđeo iz Miinchena
Alois Hingerl, nosač broj 172 s miinchenske centralne željezničke postaje, radio je jednog dana tako naporno da se srušio mrtav. Dva mala anđela odnijela su ga uz dosta poteškoća na nebo gdje ga je Sveti Petar srdačno dočekao i rekao mu da će se od sada zvati anđeo Aloisius. Darovao mu je harfu i obavijestio ga o pravilima nebeske kuće. Rekao mu je: "Od osam ujutro do dvanaest sati u podne ti ćeš se veseliti. A od podne do osam navečer pjevat ćeš pjesme u slavu Boga."

"Sto se to događa?" pitao se Aloisius. "Od osam ujutro do podne moram se veseliti? A od dvanaest u podne do osam navečer pjevat ću Bogu himne? Dakle, hmm... a kad ću dobiti nešto za piće?"
"Dobit ćeš svoju manu na vrijeme", rekao je Petar ponešto u neprilici i nestao.
"Kakav pakao!" mrmljao je Aloisius. 'To će biti prilično dosadno. Trebam se veseliti od osam do dvanaest? A ja sam mislio da se na nebu ništa ne radi." No konačno je sjeo na jedan oblak i počeo pjevati, kao što su mu rekli.
Neki vrlo duhovan intelektualac približio mu se na oblaku. Aloisius ga je pozvao: "Hej, ti, kako bi bilo da šmrcnemo malo burmuta? Hajde, uzet ćemo ga malo!" Ali anđeo intelektualac bio je revoltiran takvom vulgarnom idejom. Samo je prošaptao: "Hosanna!" i nestao.
Aloisius se naljutio: "Hej, kakav je to glupi idiot?", povikao je. "Ako nećeš burmut, ne moraš, zar ne? Ti seoski neotesanac! O Bože, kakvi su to ljudi ovdje? Oh, oh, u što sam to upao?" I opet je sjeo na svoj oblak i nastavio se veseliti.
Ali njegova je ljutnja bila očita u njegovu pjevanju. Tako je glasno vikao da se nebeski Otac koji je stanovao iza susjednih vrata probudio iz svoga popodnevnog dremuckanja i upitao začuđeno: "Odakle ta buka?" Odmah je poslao po Svetog Petra koji je došao trčeći pa su zajedno slušali skandalozno veselje anđela Aloisiusa: "Aleluja, k vragu! Aleluja, do đavola! Aleluja,k vragu! Aleluja!" Sveti Petar se požurio i odvukao Aloisiusa pred Gospoda.

Božanski Otac ga je dugo promatrao, a tada rekao: "Ah, da, to je anđeo iz Miinchena. To sam si i mislio. A sada mi reci, zašto sva ta buka?"
To je Aloisius i čekao. Bio je tako ljut da je iz njega provalilo: "Ne sviđaju mi se sve te stvari. Ne volim imati krila. Ne volim pjevati himne Bogu. I ne volim manu umjesto piva! I da bude jasno, ne volim uopće pjevati."
"Sveti Petre, to neće tako ići," rekao je Gospod. "Ali imam ideju! Upotrijebit ćemo ga kao glasnika da prenosi naše nebeske poruke bavarskoj vladi. Tako će moći letjeti u Munchen jednom ili dva puta tjedno. A njegova će dobra duša počivati u miru."
Kad je Aloisius to čuo, bio je presretan. Uskoro je dobio svoj prvi posao glasnika, dobio je pismo te je odletio na zemlju. A kad je opet osjetio tlo Miinchena pod svojim stopalima, učinilo mu se da je doista na nebu. Slijedeći svoju staru naviku, odmah je pošao do pivnice te otkrio da ga njegovo staro mjesto čeka prazno. I dobra stara konobarica Kathi bila je još uvijek ondje. On je naručio jednu rundu piva, pa još jednu, a zatim još jednu.. .i samo je sjedio i sjedio, a sjedi ondje i danas...
I to je razlog zašto je bavarska vlada do dana današnjega bez božanskoga vodstva.
Kamogod pođete, bit ćete ono što jeste. Cak i na nebu i na Himalaji. Ne možete biti drukčiji. Svijet nije izvan vas, vi ste svijet. I tako, kamogod pođete, nosite svoj svijet sa sobom.



Prava promjena ne smije biti promjena mjesta, prava promjena ne smije doći izvana, već iznutra. A što mislim kad kažem prava promjena? Ne mislim da se morate popraviti jer to je opet laž.
Poboljšanje znači da ćete i dalje poboljšavati svoju osobnost. Možete je nevjerojatno uljepšati - ali zapamtite, što je ona ljepša to je opasnija jer će biti teže napustiti je.
Zato se događa da grešnik katkad postane svetac. Ali to vaši uvaženi ljudi nikad ne postanu. Oni to ne mogu postati - njihova osobnost je tako cijenjena, tako ukrašena, uljepšana, oni su tako mnogo u nju investirali - cijeli njihov život bio je jedna vrsta uljepšavanja. Sada je preskupo napustiti tu prekrasnu osobnost. Grešnik to može učiniti, on ništa nije ulagao u sebe. On je zasićen svojom osobnošću, ona je tako ružna. Ali kako cijenjeni čovjek može tako lako napustiti svoju osobnost? Ona mu se isplatila, donijela mu je veliki profit, on je postajao sve cjenjeniji, uspinjao se sve više, postigao je vrhunac uspjeha. Teško mu je zaustaviti se na toj ljestvici uspjeha. To su ljestve koje nemaju kraja, možete se uvijek uspinjati.
Netko je pitao Henrya Forda kad je umirao, a još je uvijek planirao nove industrije, nove pothvate: "Gospodine, vi umirete, liječnici kažu da nećete živjeti više od nekoliko dana. Čak ni u to nisu sigurni, možete umrijeti već danas ili sutra. Zašto to sada radite? Radili ste to cijeli svoj život. Imate tako mnogo novca, više nego što ga možete potrošiti, više nego što ga možete uložiti u bilo što. To je beskoristan novac. Zašto i dalje povećavate svoja poduzeća?"

Na trenutak Henry Ford je zaustavio svoja planiranja i odgovorio: "Slušajte, ne mogu se zaustaviti. To je nemoguće. Samo me smrt može zaustaviti. Dok sam živ i dalje ću nastojati postići što više. Znam da to nema smisla, ali ne mogu se zaustaviti."
Kad u životu imate uspjeha, teško je zaustaviti se. Kad postajete sve bogatiji, teško je stati, kad postajete poznati, teško je ne ići i dalje. Sto je vaša osobnost profinjenija, ona to više prianja uz vas.
Zato ne kažem da se morate popraviti. Nitko od velikih učitelja, od Buddhe do Haknina, nije rekao da se treba popraviti. Čuvajte se tako zvanih knjiga koje vas popravljaju. Američko tržište puno je takvih knjiga koje vam savjetuju da se čuvate. Jer popravljanje vas nikud neće odvesti. Nije stvar u popravljanju. Time će samo laž biti poboljšana. Vaša osobnost će se poboljšati, postat ćete profinjeniji, suptilniji, više će vas cijeniti, bit ćete dragocjeniji - ali to nije transformacija.
Transformacija se ne događa poboljšavanjem osobnosti, nego potpunim napuštanjem osobnosti.
Laž ne može postati istina. Nema načina da se popravi laž, kako bi ona postala istina. Ona će i dalje ostati laž. Ona će sve više izgledati kao istina, ali ostat će i dalje laž. I što više bude izgledala kao istina, bit ćete sve više njome zaokupljeni, sve više ćete se učvrstiti u njoj. Laž može tako služiti istini da čak možete zaboraviti činjenicu da je to laž.


Laž vam kaže: "Potraži istinu. Popravi svoj karakter, svoju osobnost. Traži istinu, postani ovo, postani ono." Laž vam i dalje daje nove programe: "Učini ovo i tada će sve biti dobro. Bit ćeš zauvijek sretan. Učini ovo, učini ono. Nije uspjelo? Ne brini se! Imam drugih planova za tebe." Laž vam i dalje nudi nove planove, a vi nastavljate živjeti po tim planovima i upropaštavate svoj život.
Zapravo, i potraga za istinom proizlazi iz laži. To je teško razumjeti, ali treba se razumjeti. Potraga za istinom dolazi iz same laži. To je način laži da zaštiti samu sebe. Ona vam daje čak nagon potrage za istinom. Kako se onda možete ljutiti na svoju osobnost? I kako je možete nazvati laži? Ona vas tjera, prisiljava, gura vas da tražite istinu.
Ali traženje znači odlaženje. Istina je ovdje, a laž vas gura da tražite ondje. Istina je sada, a laž kaže: "tada" i "ondje." Laž uvijek govori ili o prošlosti ili o budućnosti, a nikad o sadašnjosti. A istina je sadašnjost. Upravo ovaj trenutak! Ona je ovdje i sada...
Dakle, prvi ja je laž, čin. Pseudo - osobnost koja vas okružuje. Javno lice, lažnost, prijevara. Društvo ju je nametnulo vama i vi ste postali njezin suradnik. Morate napustiti suradnju s društvenom laži. Jer samo onda kad ste posve razotkriveni, vi ste ono što jeste. Sva je odjeća društvenost. Sve ideje i svi identiteti za koje vi mislite da ste to vi, društveni su. Dali su vam ih drugi. Oni imaju svoje motive zašto su vam dali te ideje. To je suptilno iskorištavanje.
Pravo iskorištavanje nije ni ekonomsko ni političko, pravo iskorištavanje je psihološko. Zbog toga su sve revolucije do danas bile bezuspješne. Do sada, nijedna revolucija nije uspjela. Zašto? Jer su zanemarivali najdublje iskorištavanje koje je psihološko. Oni su mijenjali samo izvanjske stvari. Kapitalističko društvo postaje komunističko, ali to nije nikakva razlika. Demokracija postaje diktatorska, diktatorsko društvo postaje demokratsko. Nema tu nikakve razlike. To su samo izvanjske promjene, poput bjelila, ali struktura duboko u sebi ostaje ista.
Kakvo je to psihološko iskorištavanje? Nikom nije dopušteno da bude ono što jest, to je psihološko iskorištavanje. Da nikog ne cijene niti prihvaćaju kao takvog. Kako možete poštovati ljude ako ih ne prihvatite onakvima kakvi jesu? Ako im nametnete stvari i tek tada ih poštujete, to znači da poštujete vlastita nametanja. Vi ljude ne cijenite onakvima kakva jesu, vi ne poštujete njihovu otkrivenost, vi ne poštujete ono što je prirodno u njima, ni njihovu spontanost, vi ne poštujete njihove prave osmijehe i prave suze. Vi poštujete samo lažnost, pretenzije, akcije. Njihovu glumu poštujete.

Ovo ja mora se posve odbaciti. Freud je mnogo pomogao da čovječanstvo postane svjesno pseudo - osjećaja osobnosti, svjesnog uma. Njegova je revolucija mnogo dublja nego revolucija Manta, mnogo je dublja od bilo koje druge revolucije. Ona zahvaća duboko, premda se ne spušta dovoljno duboko.
Ona dosiže do drugoga stupnja vaše osobnosti, to je potisnuti dio vas, nesvjesni dio. To je sve što vam društvo nije dopustilo, sve na što je društvo prisililo vaše biće i ondje zaključalo. Javlja se samo u vašim snovima, samo u metaforama,samo kad ste pijani, kad sebe ne kontrolirate. Inače ostaje i dalje od vas. A ono je autentično, nije lažno.
Freud je mnogo učinio da čovjek to osvijesti. A humanistička psihologija i osobito grupe u razvoju, grupe koje se sukobljavaju i ostali pojedinci, mnogo su pomogli da postanete svjesni svega što vrišti u vama, svega što ste potisnuli, uništili. A to je vaš vitalni dio. To je vaš pravi život, prirodni život. Religije su to osudile kao vaš animalni dio, one su to osudile kao izvor grijeha. Taj dio vas nije niži od svijesti, ali je sigurno dublji.
I nema ništa loše u tome ako je taj dio animalan. Životinje su lijepe kao i drveće. One još uvijek žive neprikrivene u svojoj krajnjoj jednostavnosti koju još nisu uništili svećenici i političari, ona je još dio Boga. Samo je čovjek zalutao. Čovjek je jedina abnormalna životinja na Zemlji - inače su sve životinje jednostavno normalne. Od njih potječe radost, ljepota, zdravlje i vitalnost. Niste li to vidjeli? Kad ptica leti, niste li osjetili ljubomoru? Niste li tu vitalnost vidjeli u jelena koji brzo trči šumom? Niste li osjetili ljubomoru zbog te vitalnosti, zbog te čiste radosti energije?
A niste li ljubomorni na djecu? Možda zato jer ste tako ljubomorni, osuđujete ono što je djetinjasto? Montagne ima pravo kad kaže da umjesto što kažemo ljudima: "Nemojte biti djetinjasti", treba im početi govoriti: "Nemojte biti odrasli." On ima pravo, slažem se s njim.
Dijete je prekrasno, odrastao čovjek je simbol ružnoće. On nije više bujica, zaustavljen je na mnogo načina. On se smrznuo, dosadan je i mrtav. Izgubio je žar, izgubio je entuzijazam, on jednostavno usporava tempo pa je dosadan i nema nikakva osjećaja tajanstvenosti. Nikad ga ne možete iznenaditi, zaboravio je jezik zadivljenosti. Misterija je nestala iz njega. On ima sva objašnjenja, ali tajanstvenost više ne postoji. Zato je izgubio smisao za poeziju i ples, smisao za sve što je vrijedno, za sve što daje životu značaj i važnost, za sve što daje okus životu.
Drugi jaje daleko vredniji. Zbog toga sam protiv svećenika, jer oni prianjaju uz prvi ja, onaj najpovršniji. Okrenite se k svom drugom ja. No ni taj drugi ja nije kraj - tu Freud zaostaje. A tu i humanistička filozofija zaostaje. Ona ide malo dublje od Freuda, ali još ne dovoljno duboko da pronađe treće ja.

Postoji i treće ja, to ste pravi vi, duhovni aspekt koji je iznad prvoga i drugoga ja. Transcendentno ja, prosvijetljenost. To je nedjeljiva čista Svijest.
Vaše prvo jaje dakle društveno, drugo je prirodno, a treće božansko. I zapamtite, ne tvrdim da prvo nije korisno. Ako treće ja postoji, tada se prvo može prekrasno iskoristiti. Ako treće postoji, drugo se mora vrlo lijepo iskoristiti. Ali samo onda ako treće ja postoji. Ako centar dobro funkcionira, i periferija je u redu. Ali bez centra, sama obodnica je jedna vrsta smrti.
To se dogodilo čovjeku. Zato na Zapadu tako mnogo mislitelja misli da život nema smisla. Ali to nije tako. To je samo zato jer ste vi izgubili dodir sa svojim izvorom iz kojega nastaje smisao.
To je kao da drvo izgubi dodir s vlastitim korijenom. Tada nema cvijeća, a lišće počne otpadati. Lišće padne, a novo ne nikne. Sokovi prestaju protjecati, više ne postoji životna snaga. Drvo umire, ono postaje mrtvo.
I drvo će možda početi filozofirati, ono može postati egzistencijalist, poput J. P. Sartra ili nekoga drugog. I počne govoriti da u životu nema cvijeća. Da život nema cvijeća ni mirisa, da nema više ni ptica. I drvo može početi govoriti da je uvijek tako bilo, a naši su preci bili samo u zabludi kad su mislili da su cvjetovi. Oni su to samo zamišljali. Uvijek je bilo tako, proljeće nikad nije ni došlo. Ljudi su samo fantazirali. Ti prosvijetljeni ljudi jednostavno su zamišljali, fantazirali su da cvijeće cvjeta i da postoji velika radost, da ptice lete, a Sunce sja. Ali ničega nema, sve je tama, sve je slučajnost, ništa nema smisla." Drvo bi to moglo reći.
A prava stvar nije u tomu da ništa nema smisla, da više nema cvijeća, da cvijeće ne postoji, a miris je samo fantazija, već je drvo jednostavno izgubilo kontakt sa svojim vlastitim korijenom.
Ako niste ukorijenjeni u svoju prosvijetljenost, nećete cvjetati. Nećete pjevati, nećete znati što je slavlje. A kako ćete onda znati Boga, ako ne znate za slavlje? Vi ste zaboravili kako se pleše, kako ćete se onda moliti Bogu? Vaše drvo je suho, vaša životna snaga je nestala. Morat ćete ponovno pronaći svoje korijene. Gdje ćete ih pronaći? Oni se moraju pronaći ovdje i sada. (6)
Upravo ovo tijelo, Buddha, Poglavlje 6

POGLAVLJE 2
IDEALI