Preneseno sa: http://smisao-zivota.blog.hr
«Crkve stalno ponavljaju laž da je čovjek rođen u grijehu i da mu je potrebno
iskupljenje. Zakon podržava laž da se čovječanstvo može učiniti boljim pomoću
mržnje u obliku kazne. Liječnici i proizvođači lijekova pothranjuju laž da
zdravlje ovisi od kljukanja lijekovima neorganskog podrijetla.» A.S. Neill
Kao što se veli, da bi laž postala istinom samo je treba dovoljno puta
ponavljati... Život velike većine ljudi život je u strahu, a da toga nisu ni
svjesni... Bojimo se se svega i svačega, gubitka posla, siromaštva, bolesti,
smrti, dugova, kazni, neodobravanja, nesretnih slučajeva, Boga itd... Strah je
jedan prirodan osjećaj čija je svrha samozaštita, međutim mnogi naši strahovi su
umjetni, nametnuti, neprirodni i bolesni... Naše društvo počiva na atmosferi
straha koja je namjerno stvorena i održavana lažima... Laži spomenute u gornjem
citatu samo su neke od mnogih pomoću kojih se stvara ta atmosfera straha radi
ostvarivanja moći, radi vladavine manjine nad većinom, radi funkcioniranja
hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava koji drugačije ne može opstati... Strah
je izvor mržnje, a društvo koje se gradi na atmosferi straha puno je mržnje...
Ta mržnja odgovara vladajućoj manjini jer se na osnovi nje lako manipulira
masama koje se tada mogu iskorištavati npr. kao topovsko meso...
Strah nam se utjeruje u kosti od djetinjstva, upravo lažima i kaznama, a
kažnjavani smo jer se usuđujemo suprotstavljati lažima... I tako, u strahu od
kazni laž se nameće kao istina... Naime, djeca se većinom odgajaju utjerivanjem
straha, govori im se da neke stvari ne smiju činiti, te da će ako to učine biti
kažnjena... Naravno da se djeci neke stvari ne smiju dopuštati radi njihove
vlastite sigurnosti, međutim kada mi kažnjavamo djecu npr. zbog izgovaranja
«prostih» riječi ili proučavanja vlastitih genitalija uključujući i
masturbaciju, tada djetetu činimo štetu, stvaramo mu osjećaj krivice zbog
prirodnog akta koji mi na osnovi svojih moralnih načela smatramo lošim (iako smo
ih i mi činili kao djeca)... Dijete ne razumije što su to moralna načela...
Moralna načela su izmišljotina odraslih koja služe za prikrivanje laži, odnosno
za pretvaranje laži u istinu... Kao takav moral u dječjoj psihi hvala bogu ne
postoji, dok mi tu dječju nevinost ne narušimo svojim «vrijednostima»...
Ali mi samo činimo ono što su naši roditelji činili nama... Kažnjavanje od
strane naših roditelja prenosimo na svoju djecu... A kazna je čin mržnje...
Djeca se ne odgajaju kažnjavanjem, već razumijevanjem... Kazna izaziva strah, a
strah stvara mržnju... Ta mržnja se neće najvjerojatnije ispoljiti na roditelju
jer je roditelj autoritet koji je jači, već će se ispoljiti na nekome tko je
slabiji... U većini slučajeva djeca nasilnici potječu iz obitelji u kojima se
nad njima vrši nasilje u vidu kažnjavanja (koje ne mora biti tjelesno)...
Donošenjem zabrana i kažnjavanjem kada su te zabrane prekršene stvara se plodno
tlo za neurozu, psihopatiju i sadizam... U društvu koje smo stvorili na
atmosferi straha, strahopoštovanje se promovira kao vrijednost od «najviše»
razine, od toga kako treba osjećati strahopoštovanje prema Bogu, prema
pretpostavljenom, prema roditelju... Poštovanje iz straha je bolesno, ono stvara
mržnju... Zdravo poštovanje proizlazi iz ljubavi, našu djecu ne smijemo učiti da
se boje, već im moramo pružati što više ljubavi, nježnosti i odobravanja...
«Čovječanstvo je bolesno, emocionalno bolesno, a bolesno je upravo zbog osjećaja
krivice i straha stečenih u djetinjstvu.» A.S. Neill
Kažnjavanjem također učimo djecu kako je sustav jakih i slabih normalan, a da je
prirodan osjećaj slobode nešto što treba potiskivati... Učimo ih kako ljudi nisu
jednaki, odnosno da oni koji su jači imaju pravo nametati svoju volju
slabijima... Kazna je općenito pokušaj ostvarivanja pravde nakon što je učinjena
nepravda, odnosno kazna se smatra pravdom – što je najveća i najopasnija laž
koju su nas naučili i koju mi prenosimo na svoju djecu... Kazna ne može biti
pravda, već samo osveta... Pravda se ostvaruje razumijevanjem, otkrivanjem
istine... Niti jedan čovjek ne može odgajati djecu, ili donositi bilo kakvu
prosudbu izvan vlastitih kompleksa, i stoga ne može biti pravedan, ne može biti
sudac drugome čovjeku...
«I dobar i loš sudac imaju zajedničku manu, obojica sude.» A. de Mello
«Kazna je čin u kojem se čovjek identificira s Bogom i odlučuje o moralnoj
osudi.» A.S. Neill
Stvorili smo bolestan sustav koji se održava na laži kako svi ljudi nisu
jednaki, kako svi nemaju pravo na slobodu, kako svi nemaju pravo na život, već
samo oni koji su dovoljno jaki da se za to pravo izbore... Svoju djecu bi
trebali učiti slobodi kao najvišoj vrijednosti... Kako su svi ljudi rođeni
slobodni i da bi takvi trebali ostati... Sloboda nije odsustvo pravila, sloboda
jest pravilo sama po sebi... Pravilo koje isključuje sva ostala pravila jer u
njima ona ne opstoji... Sloboda je pravilo koje kaže kako meni nitko nema pravo
oduzimati slobodu, niti ja imam pravo oduzimati slobodu bilo kome drugome...
Kako nitko nema pravo suditi meni, niti ja imam pravo suditi bilo kome
drugome... U tom pravilu eliminirano je svako štetno ponašanje, i ostvareno
potpuno zdravo društvo u kojem nema straha niti mržnje... Ali koliko sam ja puta
do sada to već napisao, postajem dosadan, zar ne?...