Zastani pred zbiljom kao maleno dijete i budi spreman odreći se svake unaprijed stvorene

predodžbe, ponizno slijedi bilo kuda i do bilo kojeg ponora da te Priroda vodi; u

suprotnom, nećeš naučiti ništa.

T. H. Huxley

drugog i novog životnog razdoblja. Napisao sam:

«Moj me put sada vodi u promjenu stvarnosti od 'ja ne mogu' u 'ja mogu,

iz 'uskog horizonta u 'bez horizonta'. Od raskrinkavanja zavjere do njena

promišljanja i osjećanja izvan postojanja. Kao što to lik Morpheus kaže

Oslobodi svoj um."»

Napisao sam nekih milijun i pol riječi o manipulaciji ljudskom vrstom na

ovoj razini stvarnosti pet osjetila, i to od strane mreže tajnih društava i skupina

koje nadziru nevidljive sile koje svoje marionete postavljaju u političku, ekonomsku,

vojnu i medijsku vlast kako bi promicali plan za stvaranje centralizirane, globalne

fašističke države. Važno je biti toga svjestan, ali i pridodati nove informacije

o tome na koji nas je način naš 'slobodni svijet' utamničio. Međutim, ima tu još

toga, mnogo toga, za shvatiti i učiniti. Znao sam, želim li nastaviti s ovom pričom i

shvatiti još širi kontekst u kojem se ova manipulacija razgranala, da ću morati zaviriti

u druge dimenzije realnosti, onkraj svijeta koji svakodnevno doživljavamo.

Upravo mi se to dogodilo 2003. godine u brazilskoj prašumi Amazone. U središtu

ove knjige nalazi se ono što sam naučio na tim putovanjima duha. Mnogim čitateljima

koji su dosad čitali moje knjige pojedine stvari učinit će se krajnje izazovnima

što ćemo se više približavati prirodi ljudskog stanja te sili koja nas nastoji

nadzirati i zarobiti u stvorenu iluziju - 'Matrix'.

Ono što se je dogodilo u Amazoni posljednja je etapa putovanja otkrivanja - ili

ponovnog otkrivanja - na koje sam se svjesno zaputio 1990. kada su se moj život

i spoznaje preobrazili pod utjecajem događaja koji su u jednom trenutku zaprijetili

da će me uništiti. No, oni su me, u stvari, samo oslobodili nataloženih privida

koji nas hvataju u zamku i zatvaraju u tu tamnicu uma. Kad sam 1989. svjesno

spoznao silu koja me vodi uvidio sam i da je putovanje koje se nastavlja započelo

od trenutka mog rođenja - zapravo, obzirom na to kako mi mjerimo 'vrijeme - i

mnogo ranije. Mnogi me pitaju kako to da sam se upustio u istraživanje i razotkrivanje

globalne zavjere. U ovom uvodnom poglavlju ukratko ću opisati pozadinu

onoga što mi se dogodilo. To je od iznimne važnosti za moja iskustva iz Amazone

kao i za način na koji su mi dan za danom s nevjerojatnim sinkronicitetom dolazile

informacije o zavjeri, počevši od 1990. godine.

Rođen sam 29. travnja 1952. u Leicester u u Engleskoj oko 18:15 sati. Odrastao

sam u, kako to običavaju reći u Britaniji,'radničkoj' obitelji. Često je to drugi

način da se kaže da je čovjek 'bez love', a u našem slučaju to je zasigurno i bilo

tako. Moj otac Beric, bio je izdanak najtežeg mogućeg života, i u mojim prvim godinama

imao je presudan utjecaj na mene. Bio je iznimno oštrouman, no njegovo

siromašno podrijetlo i svakodnevna borba za preživljavanje predodredili su ga na

način da nikada nije ostvario svoju ambiciju da postane liječnik. Isključivo oni s

novcem imali su izgleda to postići, a moj je otac morao prekinuti školovanje kako

bi osigurao prihod svojoj obitelji nakon što je njegov otac bio pobjegao i ostavio

ih. Ta su vremena na njemu ostavila rane koje je nosio do kraja života, kao uostalom

i iskustvo Velike depresije tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je

jednom prilikom hodao od Londona do Blackpoola - čija međusobna udaljenost

iznosi nekih 320 kilometara - u potrazi za poslom tijekom isfabricirane 'gospodarske

krize', kada se nezaposlenost digla nebu pod oblake, a odgovorni za krizu su

dodatno nagomilali svoje bogatstvo.

Za Drugog svjetskog rata pridružio se Vojnom liječničkom korpusu te je odlikovan

ordenom Britanskog carstva zato što je 1943. godine izvukao avijatičare iz

plamtećeg aviona koji se srušio u Zračnoj bazi Chipping Warden u Oxfordshireu.

Služio je i na Srednjem istoku a potom se, kako su se fašisti povlačili, prebacio u

Italiju. Ostao je zapanjen vidjevši neizrecivo bogatstvo u rimokatoličkim crkvama

u mjestima kao što je Napulj, a koje je okruživalo nevjerojatno siromaštvo dok

su oni koji su bili u strašnoj potrebi nastavljali s davanjem svojoj nemilosrdnoj

religiji. To ga je odredilo kao žestokog protivnika religije što je ostao do kraja

života, ali je nažalost odbacivao i svaku pomisao o životu poslije smrti' budući da

je to izjednačavao s vjerskim stajalištima koje je toliko prezirao. Njegove priče iz

Napulja, kao i brojne druge koje mi je ispripovjedao, oblikovale su moj pogled na

život već u jako ranoj dobi. Uzrujao bi me svaki izraz nepoštenja, nepravednosti i

prijevare. Od samog početka bio sam buntovnik koji je propitivao utvrđeni pore-

dak. Moja majka Barbara, međutim, bila je čista suprotnost mome ocu. On je bio

dominantan i volio je kontrolu, ona bi neprimjetno činila sve što je bilo potrebno

za obitelj. Da ste poželjeli da se netko s vama nađe u rovu, ona bi bila među prvima

koje biste trebali pozvati.

Moje najranije sjećanje je star, trošan stol za kojim sjedim u mračnoj i prljavoj

sobi. Na stolu je bila boca steriliziranog mlijeka koje je 1950-tih godina uvelike

koristila 'radnička klasa' zato što je trajalo duže od drugih vrsta mlijeka. To bi mi

se sjećanje vraćalo i preplavilo me svaki puta kad bih osjetio osobit, neugodan

miris steriliziranog mlijeka. Prizor je smješten u majušnom, terasom natkrivenom,

sirotinjskom dijelu kuće u Lead Streetu, odmah do VVharf Streeta, što vodi prema

središtu Leicestera, industrijskog centra srednje Engleske. U Lead Streetu sam

živio otprilike prve tri godine života, a sterilizirano mlijeko je sve čega se uspijevam

sjetiti. Moje drugo sjećanje: trčim da stignem na autobus nakon što smo se

preselili u veliku, novu općinsku stambenu zgradu u predgrađu Leicestera, kuću

gdje moja majka i mlađi brat Paul pedesetak godina kasnije i dalje žive. Kuća se

nalazi točno preko puta leicesterske Opće bolnice gdje sam rođen. Cijeloga moga

djetinjstva novca je bilo malo, zabrinjavajuće malo; sjećam se kako bih četvrtkom,

na dan isplate plaće, s majkom odlazio sa stražnje strane tvornice satova Gents, pa

bi se moj otac potajno išuljao i predao joj svoju zaradu kako bi kupila večeru za

taj dan. Novac u banci? Što je to banka?? Jedna stara šala kaže: do svoje četrnaeste

godine mislio sam da noževi i vilice spadaju u nakit. Koliko mi je samo puta, kad

bi se začulo kucanje na vratima, majka rekla da se sakrijem ispod prozora ili iza

stolice. Tako bismo tu ostali, nepomični i u tišini, sve dok ona ne bi zaključila da

je sve cisto'. Nisam imao pojma o čemu se tu radi dok kasnije nisam shvatio da je

čovjek koji je kucao na vrata bio općinar koji je prikupljao najamninu koju mi nismo

imali odakle platiti. Kasnije bi šetao oko kuće promatrajući prozore. Često se

to događalo; smiješno, ali povremeno mi se i danas stegne želudac kada začujem

kucanje na vratima.

Dok sam bio dijete uvijek sam osjećao da sam različit, premda nisam znao

zašto. Osjećao sam da sam ovdje kako bih nešto napravio. Ali, što? Bio sam samotnjak:

provodio bih sam sate, dan za danom, igrajući se malim, metalnim vlakićem

na prozorskoj dasci, u vlastitom svijetu. Moja se majka često znala prisjetiti da

sam bio toliko sramežljiv da bih prešao na drugu stranu ulice kako bih izbjegao

razgovor s ljudima koje sam poznavao. Sve ove godine, a kasnije i brojna javna

zvanja - pa ipak su mi i dalje draži moj vlastiti prostor i privatnost. Jednom kad

je javni događaj završen jedino što želim je otići i nestati iz vidokruga. Kod mene

je to oduvijek bila očigledna kontradikcija: kao profesionalni igrač nogometa, voditelj

na nacionalnoj televiziji, političar, a danas kao autor i čovjek koji dovodi u

pitanje općeprihvaćeno razmišljanje bio sam i jesam u središtu pažnje javnosti,

no unatoč svemu tome čovjek sam koji ne voli primamljivo blještavilo i radije bih

bio nepoznat. Međutim, tu se ipak ne radi o kontradikciji, što ću objasniti nešto

kasnije. Oduvijek sam bio emocionalno iznimno senzibilan, od svojih najranijih

dana sjećam se da sam mogao jasno prepoznati cijeli spektar ljudskih osjećaja, često

vrlo brzo prelazeći iz jednog osjećaja u drugi. 1 za to je postojao dobar razlog,

kasnije mi je to postalo jasno.

Ono što sam znao još u djetinjstvu bilo je da neću biti dio gomile. Bit ću

drukčiji, a ne mogu li biti drukčiji, ne želim biti ovdje. Nisam imao namjeru prihvatiti

budućnost koja bi se temeljila na činjenici da sam pripadnik 'radničke klase

i zbog toga predodređen za nekakvu tvornicu ili slabo plaćen posao gdje će mi

netko govoriti što da radim. Ne kritiziram one koji tako postupaju, nipošto. Bez

tih ljudi svih onih stvari koje kupujemo u trgovinama, uključujući hranu, tamo

ne bi bilo. Smatram da plaće koje se isplaćuju za te prijeko potrebne i naširoko

podcijenjene poslove predstavljaju sramotu. Održavaš li ulice čistima, za to ti daju

milostinju; zabavljaš li se pak u 'kasinu zvanom Wall Street ili londonski City, kockajući

se samim opstankom milijuna ljudi, za to ti plaćaju pravo bogatstvo. Dakle,

ja ne ponižavam one koji rade u tvornicama i ne smatram ih nevažnim figurama u

diktatorskom i nepravednom sustavu. Radi se o tome da sam ja jednostavno rano

odlučio da to nije za mene. Na koji ću način omaknuti takvoj sudbini baš mi i nije

koji je odlučivao o tome hoću li buduće školske godine provoditi u elitnoj srednjoj

školi humanističkog smjera (za one najbistrije i najbolje) ili u običnoj srednjoj

školi (za sve druge). Škola me ni najmanje nije zanimala, gadno sam se tamo

dosađivao, a pohađao sam ju samo zato što sam morao i zato što sam mogao igrati

za školski nogometni tim. Rijetko sam na ispitima dobivao natprosječne ocjene a

bilo je čak i niže od prosječnih jer mi je do toga kakve su mi ocjene bilo stalo kb

do lanjskog snijega. Doista mi se živo fućkalo za logaritme i algebru, za binarni

sistem ili za bilo što drugo o čemu su mi govorili kako bih to usvojio ili u to povjerovao.

Jedino razdoblje kad mi je dobro išlo bila je jedna godina u osnovnoj školi

kada me je nastavnik ismijao i ponizio pred cijelim razredom, praktički izjavivši

da sam glup. Neposredno nakon toga javnog poniženja učitelj nam je dao pisati

test iz pravopisa, za koji bi se teško moglo reći da je predmet u kojem briljiram,

čak i danas. No, na kraju sata ovaj je jadnik cijelom razredu na neki način morao

objaviti da je dijete koje je maloprije izvrgnuo ruglu na testu ostvarilo najbolji

rezultat. I danas čujem kako se pritom gušio. Te sam godine na završnim ispitima

bio među najboljima u razredu, ali jednom kada sam ostvario svoju namjeru, dokazavši

se samomu sebi i onom bijednom nastavniku, vratio sam se hrkanju koje

je potrajalo do samoga kraja mojih dana provedenih u užasnom školskom sustavu

koji nije tu da bi ponudio obrazovanje nego da bi indoktrinirao. To je upravo sjajno

uhvaćeno u veličanstvenim stihovima Pink Floyda: «Ej, učitelju, pusti tu djecu

na miru; sve u svemu, još jedna cigla u zidu.». Nisam namjeravao biti u tom zidu.

Najprije sam ga morao preskočiti.

kojom su škole 'radničke klase hvatale djecu, gurajući ih u stroj za mljevenje mesa

u vlasništvu sustava. Primijetio me je učitelj u osnovnoj školi dok sam udarao

loptu igrajući nogomet na igralištu. Rekao mi je da se pokušam prijaviti u školski

tim; da mi nije to rekao ne bih bio pokušao. Pomisao da će David Icke biti dio

tima nikad mi nije pala na pamet. Smatrao sam da se takve stvari događaju nekom

drugom, ne meni. No, izabrali su mene a moje je samopouzdanje skočilo. Tada mi

je bilo devet ili deset godina, i od tog sam trenutka znao koji će biti moj put bijega.

Bit ću profesionalni nogometaš. Činilo se to kao apsurdna ambicija budući je broj

klinaca koji se uspiju probiti u profesionalnu igru beskonačno malen dio onih koji

žele biti nogometaši. Međutim, ja sam od samog početka bio uvjeren da će se to

dogoditi. Svaki bih dan provodio sate s loptom. Moj mi je otac često znao reći da

nikada neću zarađivati za život udarajući nogom loptu, i da bih morao razmisliti o

tome što ću doista raditi kada napustim školu. A l i j a nisam razmišljao ni o čemu

drugom, nikada. Znao sam da ću biti profesionalni nogometaš, i to je bilo to. Bio

sam vratar što je savršeno odgovaralo mom karakteru. U pravilu nije lako pronaći

dječake koji hoće biti vratari zato što svi oni žele biti igrači na terenu koji zabijaju

golove. No, ja sam od samoga početka želio biti upravo vratar. Na mnogo načina

to je usamljenička pozicija: dio si tima, dakako, ali tvoja uloga i vještine bitno se

razlikuju od onih drugih igrača. To me je nesvjesno privuklo, kao i odgovornost

da sam posljednji na liniji obrane. Ukoliko igrači na terenu čine pogreške ipak se

mogu oslonili na tebe koji ćeš ih izvući iz nevolje; međutim, kada vratar napravi

pogrešku to neizostavno bude kažnjeno golom protivničke ekipe i zabilježeno na

ploči s rezultatom. Sviđao mi se taj osjećaj života na rubu, s tako vješto izbalansiranom

razlikom između junaka i krivca. Krenuo sam igrati za školske timove,

no do vremena kad sam napunio 13 godina - svega dvije godine prije no što ću

se uputiti u zastrašujući svijet odraslih - i dalje nije bilo nikakvih znakova da ću

završiti u profesionalnom nogometnom klubu. I onda, kao na nečiji mig, ukazala

mi se šansa koja me je postavila na pravo mjesto. Bila je to doista značajna stvar

u mom životu. Baš kad mi je trebala pomoć da nešto postignem - bingo! Evo je;

cesto zna stići u kasan sat, kad već sve izgleda izgubljeno. U ono vrijeme ukoliko si

želio privući pažnju profesionalnih klubova morao si igrati za momčad u mjesnoj

ili gradskoj reprezentaciji školskih odjeljenja, najboljoj u vašem području u kojoj

su igrali dječaci školske dobi. Veliki se klubovi nisu zamarali traženjem igrača

ispod te razine zato što su smatrali da ukoliko nisi dovoljno dobar da predstavljaš

svoj grad ni njima nećeš biti interesantan. Meni je bilo 13 godina, presudno vrijeme

za impresionirati skaute u potrazi za najboljim mladim talentom, međutim

mene nije bilo ni blizu utakmicama koje su oni gledali. No, tada sam pohađao

srednju školu Crown Hills Secondary Modern School u Leicesteru, buljeći većinu

vremena kroz prozor učionice i sanjareći, čime sam tjerao dosadu zbog nastavnog

plana, manji dio kojeg bih ipak uvijek registrirao. Tada mi je jednog dana nastavnik

tjelesnog odgoja rekao da će me poslati na probu za leicesterski školski tim

dječaka mladih od 14 godina, ali trebao sam ići kao igrač na terenu. Tamo se našao

vrsni čuvar gola, uvjeren da će ga izabrati - kako je rekao - pa nije imalo smisla s

njime se natjecati. Bio je to momak koji je već igrao za stariji leicesterski tim dječaka

do 15 godina, pa se prihvaćalo kao gotovu činjenicu da će on igrati ujedno i

za mlađu momčad. Umiješala se, međutim - kao i inače u mom životu - 'sudbina.

U prvoj pokusnoj utakmici igrao sam na terenu i ispao gotovo pa beznadan

slučaj. Nisam igrao srcem jer nisam želio biti ništa drugo nego vratar. Rekli su

mi da napucavam loptu s drugim dječacima koje su također odbili dok se bude

igrala druga pokusna utakmica. Pomislio sam: 'S ovime je gotovo'. Zatim sam začuo

povik iz smjera gdje je testiranje i dalje trajalo. «Hej, momci, može li netko

od vas biti na golu?» - proderao se menadžer tima. «Da!», viknuo sam i potrčao

prema njemu što sam brže mogao prije nego što netko uloži prigovor. Jedan od

dvojice vratara bio je ozlijeđen tako da nije mogao nastaviti igru, a kad sam ja

preuzeo njegovo mjesto bio sam toliko dobar da mi je menadžer rekao da dođem

na sljedeću probu koja se održavala tjedan dana kasnije, i to kao rezervni vratar

uz jednog drugog vrsnog vratara. Taj će mi dan promijeniti život. Na sljedećoj

probnoj utakmici igrao sam kao nikada u cijeloj svojoj karijeri. Timovi su bili neujednačeni,

bombardirali su me udarcima sa svih strana. Bio je to jedan od onih

dana kada, ukoliko bih se bacio na pogrešnu stranu, lopta bi završila kod mojih

stopala, i ja bih ju odbio. Gotovo kao da nisam mogao propustiti loptu u mrežu,

čak i da sam to htio. Uzeli su me u tim iako to nitko prije utakmice ne bi mogao

očekivati. Sljedeće sam godine igrao za leicesterski tim do 15 godina, i profesionalni

su klubovi počeli kucati na moja vrata. Potpisao sam za Coventry City, tada

u Engleskoj prvoj ligi i napustio školu kako bih zarađivao za život radeći upravo

ono što sam želio. Bio sam profesionalni nogometaš, upravo ono što sam oduvijek

znao da ću biti.

Kako se ispostavilo, moja se nogometna karijera ubrzo našla u problemima kada

su mi rekli da imam reumatoidni artritis, a bilo mi je svega petnaest i pol godina.

Započelo je s lijevim koljenom da bi se proširilo na oba koljena i oba gležnja. U

godinama nakon okončanja karijere bol i naticanje su i dalje trajali, polako zahvaćajući

i moje ručne zglobove, ruke i sve prste. Odbio sam pokoriti se liječničkom

mišljenju da bih trebao prestati igrati.

Kada pogledam unatrag, nastavio sam, usprkos artritisu, još četiri godine

uspješno igrati za Coventry. Tada su mi liječnici rekli da moram prestati igrati

ili da se suočim s činjenicom da ću život provesti u invalidskim kolicima. Imao

sam 19 godina kad su mi priopćili svoju presudu, ali ja sam i dalje bio odlučan da

nastavim s igranjem. Prešao sam u drugi klub, Hereford United, gdje sam uživao

u velikom uspjehu godinu dana, prije nego će doslovno preko noći svemu doći

kraj. U tim posljednjim godinama artritis je postao toliko ozbiljan da je svakodnevni

trening predstavljao agoniju sve dok se zglobovi ne bi zagrijali. Šepao bih na

početku svakog treninga, i svaki bih dan smislio neki izgovor kojim sam skrivao

pravi razlog. Jednom bi to bio žulj, drugi puta upala mišića Usta noge ili nešto treće

- znao sam, naime, da ukoliko bi klub bio upoznat s pravim razlogom sigurno

bi potražili novog vratara. Galama i adrenalin vodili bi me kroz igru pri čemu

sam dobro igrao tako da mi nitko nije postavljao pitanja. Osvojili smo ulazak u

višu ligu, sa svega 20 godina igrao sam u nogometnom timu profesionalne lige, a

i neki veći klubovi počeli su pokazivati zanimanje. Jedne sam noći prije odlaska

na spavanje pogledao koljena i vidio da je oteklina na mojem lijevom koljenu nestala,

po prvi puta od moje 15. godine. Mom oduševljenju nije bilo kraja. Pomislio

sam: 'Hej, pobijedit ću ga!'. Sljedeće jutro, kad sam se prenuo iz sna, još u polusnu

shvatio sam da ne mogu disati. Pokušavao sam doći do zraka - činilo se kao cijela

vječnost. Mislio sam da ću umrijeti. Pokušao sam laktom gurnuti svoju suprugu

Lindu koja je ležala kraj mene, no nisam uspijevao pomaknuti ni jedan jedini

mišić. Tada sam iznenada uhvatio dah i, kako se moje tijelo vratilo u život, uvidio

sam da je ono što je izvana izgledalo kao zglobovi koji pucaju u stvari bila borba

sa smrću. Nisam se mogao pomaknuti na krevetu a kamoli hodati i - premda su

bol i slaba pokretnost s vremenom popustili - nikada više neću igrati nogomet.

Tek sam prešao dvadeset i prvu, bivši nogometaš profesionalac, u to vrijeme doslovce

bogalj zbog artritisa i, kako mi se činilo, bez ikakvih drugih prikrivenih

sposobnosti ili zanimanja koji bi mi omogućili da zarađujem za život. Divnih li

dana! U takvim groznim okolnostima učinio sam ono što bi i bilo tko drugi učinio:

odlučio sam postati televizijski voditelj. Intervjuirali su me u programu koji je

išao uživo vezano za završetak moje karijere nogometaša. Uživao sam u atmosferi

i sve oko toga jako mi se svidjelo.'To je za mene' - pomislio sam i postavio si za cilj

da budem nogometaš i da tako zarađujem za život. U profesionalnim nogometnim

ekipama bilo je barem nekih stotinjak golmana, ali sportske voditelje BBC-ja

mogli ste pobrojati na prste jedne ruke. I sada je taj stidljivi momak, koji obožava

privatnost i anonimnost, želio osvojiti položaj na nacionalnoj televiziji. Obzirom

na te okolnosti doista neobično, no nešto me je jednostavno tjeralo naprijed. Znao

sam - i ovaj put - da će se ostvariti. Rekli su mi da put do televizijskih vijesti i

sporta vodi preko prethodnog rada za novine i radio. Kako god, pojavio se trenutni

problem. Bez akademskih kvalifikacija bilo koje vrste ili oblika neće biti lako

pronaći novine koje će me htjeti angažirati. Kao čovjek koji je radio u medijima,

upoznavši ih i iznutra mogu mirno ustvrditi da akademske kvalifikacije nipošto

nisu mjerilo inteligencije, međutim to je ono što sustav zahtijeva zato što položeni

ispiti potvrđuju da ste uspješno prošli kroz njegov stroj za indoktrinaciju. Uza sve

to, ipak sam naposljetku dobio posao,'slučajno' baš u Leicesteru, u tjedniku koji su

je bila takva da, ukoliko bismo ga usporedili s čovjekom, bio bi na aparatima za

održavanje života. Dobio sam posao zato što ga nitko drugi nije želio. Ubrzo sam,

međutim, krenuo dalje, vrata su se upravo savršeno otvarala i zatvarala, gurajući

me prema radiju, a kasnije televiziji.

Najprije sam radio kao reporter i voditelj BBC-jevih regionalnih i nacionalnih

godina nakon što su mi rekli da je s mojom nogometnom karijerom gotovo.

BBC-ju sa suzama u očima. Nije to imalo nikakve veze s time što ću se suočiti s

zadatak u trenutku kada su moji život i zdravlje bili na dnu. Otac bi mi znao reći

da nikada nisi poražen sve dok sam sebi to ne kažeš, bez obzira na to što drugi

govore. U godinama koje su uslijedile često ću se prisjećati tih njegovih riječi. I

bez da je znao da iznosi duboku istinu, govorio je o tome da svi mi stvaramo svoju

vlastitu realnost. Ono što vjerujemo očitovat će se u našem iskustvu. Kasnije ću

pojasniti jednostavan proces koji omogućuje da se to dogodi.

Ostvarivši ambiciju da radim na televiziji taj je posao ubrzo izgubio na svojoj privlačnosti.

Otkrio sam da je televizija vrlo licemjeran svijet, prepun nesigurnih, često

površnih a ponekad i pakosnih ljudi. Par godina kasnije želio sam iz njega izaći.

Baš kao što mi je jednom netko rekao: ljudi iz medija mogu postati toliko smušeni

da će jedno drugom zabiti nož u prsa. Postojale su, i postoje, brojne iznimke

koje, međutim, najčešće nisu u poziciji da zapošljavaju ili pak pale i žare; da bi se

doguralo tako daleko moraš biti u stanju bez ikakvih problema gaziti preko drugih

ili lizati tuđe guzice, a često i oboje. Nastavio sam raditi za BBC, tijelom ako

ne i dušom, još sljedećih osam godina, s time da je moje stvarno središte interesa

bilo drugdje. Od djetinjstva sam volio 'prirodu' i ono što se sada naziva 'okolišem'.

Satima bih se vozio na biciklu po leicestershireskom kraju, uživajući u ljepoti i samoći.

Kako su osamdesete odmicale zaštita okoliša postala je središte mog života.

Na otoku VVightu, uz samu južnu englesku obalu gdje sam živio više od 20 godina,

pokrenuo sam jednu skupinu za zaštitu okoliša koja je trebala vršiti pritisak. Ali

shvatio sam da bez obzira koliko dobre argumente po pitanju zaštite okoliša imaš,

jedino što je doista važno je broj ruku u zraku na sjednici lokalne skupštine kada

bi se glasalo. Ukoliko nisi imao većinu koja bi poduprla tvoje argumente, njihova

snaga ili valjanost bili su nevažni. Došao sam i do spoznaje da su odluke vijećnika

o tome kako glasovali često već bile dogovorene u lokalnom hramu Slobodnih

zidara, i to prije nego što bi 'rasprava' u Vijećnici uopće bila održana.

Zaključio sam da je okolišu potreban glas u skupštini i tako je započela moja

karijera, ukoliko ju se može tako nazvati, političara. Ono što se je dalje događalo

još je jedan primjer toga na koji je način neka nevidljiva sila upravljala iskustvima

moga života. Odbacio sam sve veće političke stranke zato što nijednoj od njih nisam

vjerovao. Umjesto toga, 1988. godine pisao sam slabo poznatoj Zelenoj stranci

Velike Britanije koja je u središte svog političkog djelovanja postavila zaštitu

okoliša. Poslali su mi neke informacije koje su mi se učinile razumnima, i tako

sam uplatio i otposlao članarinu te započeo organizirati javne skupove kako bih

utemeljio ogranak Zelenih na otoku VVightu. Stvari su se počele odvijati velikom

brzinom. Unutar dva tjedna primio sam pismo regionalnog voditelja Stranke zelenih

u kojem je tražio od nas da pošaljemo predstavnika novog ogranka otoka

VVighta na njihov sastanak. Otišao sam, a na kraju susreta bilo nam je priopćeno

da je njihov regionalni predstavnik u Savjetu stranke na nacionalnom nivou odstupio

s dužnosti pa je trebalo prikupiti nominacije za njegovog nasljednika. Kako

se nitko nije želio prihvatiti ovog posla, rekao sam da ću ga ja obavljati, no čak i

u takvim okolnostima dvoje je ljudi glasovalo protiv mene! Čini mi se da su smatrali

kako pojavljivanje na televiziji 'nije zeleno'. Uza sve to, četrnaest dana kasnije

pojavio sam se na svom prvom sastanku Savjeta stranke u zgradi blizu Regents

parka u Londonu, i zatekao ju prepunu likova koji su satima neumorno brbljali

bez ikakvog zaključka. Postalo mi je savršeno jasno zašto je Stranka zelenih imala

tako beznačajnu ulogu u britanskoj politici. Neposredno prije ručka'predsjedatelj'

je izjavio da su u potrazi za glasnogovornicima ili glasnogovornicama, odnosno

kako su ih Zeleni zvali - 'spikerima Stranke', kako bi u godini koja dolazi predstavljali

stranku u sredstvima javnog priopćavanja. Nominacije su trebale uslijedi

poslijepodne. Dok smo ručali, prišao mi je jedan mladić i rekao da smatra kako bi

bilo dobro da stranku predstavlja netko tko je dobro poznat u medijima i pitao me

bih li ja za to bio zainteresiran. Odgovorio sam: «Dogovoreno, mogu probati.» Po

prilici sat vremena kasnije izabran sam za glasnogovornika Stranke zelenih Velike

Britanije. Bio sam član praktički nekoliko tjedana.

Moje se imenovanje poklopilo s povećanim interesom za okoliš kojeg je raspirio

niz televizijskih emisija prikazanih u udarnom terminu, usredotočenih na

loše stanje šuma uslijed kiselih kiša te na posljedice zagađenja. U ljeto 1989. ovo

je pitanje došlo na sam vrh interesa javnosti, i iznenada Zelena stranka Velike

Britanije postala je važna vijest kada smo na nacionalnim izborima za Europski

parlament osvojili 15% glasova. Do tada Stranka je rijetko osvajala više od 1%.

Umjesto neposjećenih tiskovnih konferencija i praznih dvorana Stranka i njezini

službeni glasnogovornici sada su bili gurnuti u nacionalne vijesti i središte javne

pažnje. Stranka zelenih stigla je do cilja - no kako se to zna dogoditi - nije se tu

dugo zadržala. Uslijedila je borba između onih ljudi u stranci koji su željeli ostati

se uspjeh svidio i koji su vršili pritisak da se odbace oni politički stavovi koji su,

vrijednosti nego ih predstaviti javnosti na bitno učinkovitiji način. S tim sam

da Stranka zelenih tvrdi da predstavlja 'jednu novu politiku, dok je bila tek još

jedna verzija stare politike, s istim starim metodama, manipulacijama i preokretima.

Stranka zelenih pojavila se na sceni kako bi predstavlja otklon od sustava, a

završila je tako da mu se pridružila. Mnogi su izvještavali da me je Stranka zelenih

najurila zbog onog što će uskoro u mom životu izaći na vidjelo, istina je, međutim,

da nikada nisam obnovio članstvo obzirom daje bilo jasno kako Zeleni neće ništa

promijeniti. Još jedan razlog, koje U ironije, zašto sam se tih mjeseci distancirao od

Stranke bile su neobične stvari koje su mi se događale, a znao sam da kad o tome

progovorim javno da će me doživljavati kao ozbiljnog ridikula.

Došao sam do ključne točke svog života. Ono što sam do tada prošao bit će

izuzetno važno za ono što je trebalo uslijediti. Proživio sam emocionalnu traumu

shvativši da se zbog artritisa raspršuju moji snovi da ću biti nogometaš. U potrazi

za izlječenjem upoznao sam se i s akupunkturom, drevnim kineskim umijećem

iscjeljivanja, koje mi je proširilo vidike na način da sam počeo razumijevati kako

je ljudsko biće nešto daleko složenije od samog fizičkog tijela. Igranje nogometa

s onim strašnim bolovima potaklo je odlučnost da ću svladati nevolje i nastaviti

dalje, bez obzira na sve izazove i nepovoljne okolnosti. Novinarstvo mi je otkrilo

na koji način mediji funkcioniraju i u kojoj se mjeri'viješću'manipulira. Imao sam

priliku vidjeti kako su mediji ustrojeni na način da potkrjepljuju službenu verziju

događaja a ne da propituju ili istražuju službenu istinu. Uvjerio sam se da se većina

novinara ubraja među najneinformiranije, najviše uvjetovane i utamničene

ljude koje uopće možete upoznati. Kako oni mogu izvještavati o svijetu kakav jest

kad nemaju blagog pojma o tome kakav je. Zbog zahtjeva novinskog prostora novinarstvo

mi je, osim toga, omogućilo razvijanje sposobnosti za jezgrovito pisanje

i komunikaciju s publikom na način da cijeli spektar znanja o nekoj temi obuhvatite

pitanjem. Moja televizijska karijera predstavljala je uvid u manipulacije,

tehnike a često i nevjerojatnu površnost medija, kako na ekranu tako i izvan njega.

Javna slika koju mi je osigurala također je bila jamstvo da će se naširoko govoriti

kada dođe trenutak da se moja svijest probudi i da pogledam s one strane iluzije.

Vrijeme provedeno u Stranci zelenih razotkrilo mi je politiku iznutra, kako je to

igra moći a ne principa, bez obzira na to čiji je naziv izvješen na vratima. Vidio

sam koliki su političari, koji su se u javnim'raspravama'jedni drugima suprotstavljali

i međusobno se osuđivali, privatno bili vrlo bliski. Do tog trenutka život mi je

pružio sve što mi je bilo potrebno za ono što će uslijediti.

U vrijeme kada sam pisao knjigu o okolišu 'Može i drukčije' 1989. postao sam

svjestan neobičnih zbivanja. Pisao sam vrlo brzo, često i po poglavlje dnevno,

a kad bih navečer to ponovno čitao razmišljao sam: "Odakle mi sve to?" ili "Ne

sjećam se da sam napisao ovaj redak." Osjećao sam se kao da sam sve to napisao

u snu. U isto to vrijeme počeo sam oko sebe osjećati neku prisutnost. Kad bih bio

sam u sobi osjećao sam kao da je tu još netko, i to je trajalo mjesecima, u vrijeme

dok sam još radio za BBC. Jednom prigodom, početkom 1990. sjedio sam na rubu

kreveta hotelske sobe u Londonu kad sam osjetio tu prisutnost tako snažno da

sam glasno rekao: "Ako si ovdje hoćeš li se, molim te, javiti jer ovako ne mogu

dalje." Ubrzo nakon toga događaji su se ubrzali.

U ožujku 1990. igrao sam nogomet sa svojim sinom Garethom, tada osmogodišnjakom,

na obali Rydea na otoku Wight. Rekao sam mu da ćemo otići na ručak

u obližnji restoran na željezničkoj postaji. Restoran je bio pun pa smo krenuli

potražiti neki drugi, ali neki me je čovjek prepoznao j e r me vidio na TV-u i počeo

me ispitivati o nogometu. Kad smo završili razgovor Garetha više nije bilo, no ja

sam znao da je u kiosku s novinama na stanici gdje pregledava knjige o vlakovima

na paru koji su nas obojicu zanimali. I doista je bio. Zastao sam na ulazu u kiosk

i rekao Garethu da idemo potražiti neki drugi restoran, ali kad sam se okrenuo

kako bismo krenuli, moje su noge bile prilijepljene za tlo kao da ih dva magneta

drže prikovanima o pod. Bio je to iznimno čudan osjećaj, gotovo kao da se, danas

to razumijem, oko mene očitovala neka druga stvarnost. I dok sam tamo stajao, s

nogama prilijepljenim za pod, u umu sam čuo vrlo razgovijetan glas kako govori:

«Otiđi i pogledaj knjige u krilu na dnu.» Ma, kakvo je to sad sranje? Što se to, dođavola,

događa? Dobro sam poznavao taj kiosk, knjige u "krilu na dnu" nisu me ni

najmanje zanimale. Na tom su mjestu oduvijek stajali raznovrsni ljubavni romani

Barbare Cartland. Međutim, obzirom na to što mije glas rekao krenuo sam u tom

smjeru da vidim što će se dogoditi, ali svakako i zato što je to bio jedini smjer

prema kojem su se moje noge htjele micati. Istog me je trenutka privukla knjiga

na čijoj je naslovnici bilo žensko lice. Kao da je to bila jedina knjiga koju sam bio

u stanju vidjeti, osjećaj koji sam dotad doživio nebrojeno puta. Okrenuo sam je j e r

sam želio pročitati tekst na ovitku knjige i tamo ugledao riječ 'medij'. Spisateljica

je bila profesionalni medij i iscjeliteljica koja liječi polaganjem ruku. Odmah mije

pala na pamet prisutnost koju sam tijekom svih tih mjeseci osjećao. Hoće li mi ta

gospođa znati reći što se to događa? Knjigu sam pročitao u jednome danu i stupio

s njom u kontakt kako bih dogovorio sastanak. Ništa nisam govorio o prisutnosti

koju sam osjećao, spomenuo sam samo artritis zato što sam želio vidjeti hoće li

mi njezino iscjeljivanje pomoći. Nisam namjeravao govoriti o onome što mi se

događalo osim ukoliko bi ona doznala nešto duhovnim putem.

Susreo sam je svega četiri puta, pri čemu se tijekom prva dva sastanka nije dogodilo

ništa posebno važno, osim što smo razgovarali o drugim dimenzijama i

frekvencijama postojanja, kao i o bitno širem pogledu na život i Stvaranje. Oduvijek

sam odbijao religiju, ali podjednako besmislena bila mi je ideja koju gura

'znanost' da smo svi mi 'slučajnost evolucije' koja u trenutku smrti' prestaje postojati.

Nevjerojatna besmislica, a ipak i dalje široko zastupljena tvrdnja 'znanstvenog'

vodstvom pravih znanstvenika bez predrasuda - koji ruše gore spomenute šuplje

priče. Dotad nikad nisam istinski razmišljao o mogućoj alternativi toj budalaštini,

međutim dok sam razgovarao s medijem odmah mi je postalo blisko ono što je

rekla o višedimenzionalnoj prirodi stvarnosti i o mogućnosti da jedna od dimenzija

komunicira s drugima. Imao sam dojam kao da sam već znao ono o čemu je

govorila, a upravo je to ona radila. Svima nam je poznata ta informacija, međutim

uvjetovani smo da zaboravimo tko smo i što smo doista zato što to odgovara planu

manipulatora.

Onima koji se po prvi puta susreću s takvim idejama potrebno je temeljno

objašnjenje. Mi živimo tek u djeliću 'svijeta frekvencijskog raspona; svijet koji je

dostupan našim osjetilima i kojeg zapažamo pomoću pet osjetila, kao i opseg

opažanja putem pet osjetila vrlo je malen. Univerzum nije strukturiran kao ormar,

s jednom razinom povrh druge. Sazdan je od frekvencija koje dijele isti prostor,

jednako kao što to čine sve radio i televizijske frekvencije. Te emitirane frekvencije

nisu oko vas samo u tom trenutku, one dijele isti prostor. To je moguće zato što

djeluju na frekvencijskoj razini ili dužini vala različitoj od vašeg tijela, ali i međusobnoj.

Samo u slučaju kada su frekvencije doista blizu dolazi do 'interferencije', i

tada postajemo svjesni druge stanice. Osim u spomenutoj situaciji, svi zaboravljaju

na postojanje onih drugih zato što doslovce djeluju na različitim frekvencijama,

različitim 'stvarnostima ili 'svjetovima. Kada svoj radio namjestile na neku postaju,

recimo Radio 1, dobit ćete upravo tu postaju. Nećete čuti ni Radio 2, ni 3 niti 4

zato što oni ne emitiraju na valnoj dužini na koju je vaš radio tigođen. Pomaknite

skalu radio-aparata sa frekvencije Radija 1 na Radio 2, i čut ćete, logično, Radio 2.

Radio 1, međutim, nije prekinuo emitiranje kada ste pomaknuli skalu sa njihove

valne duljine. Emitiranje i dalje traje - postoji - dok je vaš interes, vaša svijest udešena

na nešto drugo.

Upravo je to princip po kojem Univerzum djeluje ili barem njegov dio kojeg

momentalno doživljavamo. Pet osjetila - pomoću kojih vidimo, čujemo, njušimo,

dodirujemo i kušamo - u mogućnosti je zapažati beskonačno malen dio onoga

što postoji u prostoru kojeg vi, kako vjerujete, u ovom trenutku 'vidite'. To je razlog

zašto životinje kao što su mačke skakanjem reagiraju na ono što nama izgleda

kao 'prazan' prostor. Mačkama prostor nipošto nije prazan. One imaju veći vidni

frekvencijski raspon tako da vide entitete i prizore koji su izvan dosega frekvencij-

skih limita čovjekovih pet osjetila. Točno je ono što ljudi kažu da je sve unutar tebe

odnosno, simbolički rečeno, da je Kraljevstvo Božje unutar tebe. Sva beskonačnost

je u nama budući da sva beskonačnost dijeli sav prostor. Kako god, stvar je u tomu

da uz pomoć svojih pet osjetila ne možemo vidjeti sve što beskonačnost obuhvaća,

kao što ne možete slušati ni sve dostupne radio stanice ukoliko skalu namjestite na

jednu od njih. Vidimo isključivo onaj sićušni dio beskonačnog koji vibrira u frekvencijskom

rasponu tih osjetila - ono što vidimo, čujemo, dodirujemo, njušimo i

kušamo. Ja to nazivam zatvorom pet osjetila zato stoje većina ljudi toliko uhvaćena

u zamku njegovih proizvedenih i izmanipuliranih iluzija da vjeruju daje to sve

što postoji i sve što oni jesu. To je njihova jedina stvarnost. Polom se ta stvarnost

dodatno duboko usađuje i regulira kroz sustav'obrazovanja, medije i'znanost'kojima

pak upravlja uvjerenje da je 'svijet' pet osjetila u osnovi sve što postoji. Manipulatori

su ti koji žele da vjerujemo u to iz razloga koje ću istražiti kada bude

vrijeme. Kada energija polagano vibrira nama to izgleda kao da je 'gusto' i 'čvrsto',

no pogledate li pod mikroskopom, bez obzira koliko se nešto može činiti 'čvrstim',

ipak se radi o titrajućoj energiji. S povećanjem brzine vibriranja energija postaje

sve manje čvrsta, sve dok ne počne vibrirati tako brzo da napušta frekvencijski

raspon pet osjetila i 'iščezava' iz ljudske percepcije. Zapravo nije iščeznula; jednostavno

je napustila raspon koji je dostupan čovjekovim osjetilima. To je ono što se

događa kada ljudi govore da su vidjeli duha ili 'NLO' koji su se 'pojavili' niotkuda,

a potom 'nestali'. Uvjetovana stvarnost pet osjetila smatra da ti ljudi moraju biti

ludi budući da je takvo nešto nemoguće. Ali - moguće je.'Niotkuda', odakle takve

manifestacije dolaze i kamo odlaze, nije ništa drugo nego druga frekvencija ili

valna duljina postojanja. Presudno je to razumjeli kako bi se uvidjelo da je 'daleki'

svijet takozvanog 'paranormalnog' moguće savršeno i jednostavno objasniti. Kako

ćete odmicati sa čitanjem knjige to će postajati sve jednostavnije.

Za trećeg posjeta mediju, dok sam tijekom iscjeliteljske seanse ležao na kauču,

na licu sam osjetio nešto slično paukovoj mreži. Sjetio sam se da sam u njezinoj

knjizi bio pročitao da se to može dogoditi kada 'duhovi' pokušavaju uspostaviti

kontakt. Prilično neobično, no do tada to nikada nisam osjetio. Ništa joj

nisam govorio, ali ona je za desetak sekundi zabacila glavu unatrag i rekla: «Ovo

je snažno; zbog ovoga ću morati zatvoriti oči!». Rekla je da u svome umu vidi lik

nekog Kineza koji joj je rekao: «Sokrat je sa mnom.». Sokrat (469. - 399. pr. Kr.)

je bio grčki filozof, genij čiji se najpoznatiji učenik zvao Platon. Kad mu je bilo 70

godina Sokrata su vlasti optužile za herezu i kvarenje lokalne mladeži, i stoga je on

sam izvršio smrtnu kaznu ispivši piće od kukute. Među njegovim slavnim citatima

kojih ima za cijelu jednu knjižnicu je i ovaj: «Mudrost se sastoji u tome da znamo

koliko malo doista znamo.» 'Lik Kineza' bio je tek projekcija iz druge dimenzije u

umu medija koji joj je trebao pružiti poznatu sliku na koju će se ona usredotočiti.

Komunikacija je potekla od svjesnosti s one strane područja 'fizičkog' tijela tako

da može uzeti bilo koji oblik. To je ono što smo svi mi u svom najvišem obliku

- čista svjesnost. 'Fizičko' tijelo nije ništa drugo nego prijenosnik te svijesti kako

bi ona mogla iskusiti postojanje ovih gustih frekvencija pet osjetila'. Biće iz druge

dimenzije projicira misao u um medija, a on ili ona ju dekodiraju u ljudski jezik.

Isti je to princip kao i kod radio programa koji se u obliku valova emitiraju putem

odašiljača, a dekodiraju u riječi pomoću radio aparata. Medij koji je Talijan ćut će'

misaonu projekciju na talijanskom, ukoliko je Englez na engleskom i tako dalje.

Evo što je medij, gospođa kod koje sam bio, izvijestila o nekim stvarima koje je lik

'Kineza' imao za reći meni i o meni:

Za trajanja sljedećeg susreta s medijem lik joj se ponovno javio. Evo riječi

koje je uputio meni:

Bio sam sportski televizijski voditelj na BBC-ju i glasnogovornik Stranke zelenih.

A sada mi je rečeno da sam iscjelitelj koji je ovdje da iscijeli Zemlju, te da

jedan čovjek ne može promijeniti svijet, ali može prenijeti poruku koja će promijeniti

svijet. Molim? S jedne strane sve je izgledalo krajnje smiješno, pa ipak je

nešto u meni znalo da moram krenuti s time i vidjeti kamo će me odvesti. Ono što

je uslijedilo kao posljedica ove moje nezaustavljive potrebe da pođem tim putem

bili su takvi silni preokreti u mom životu koji su gotovo pa bili preteški za moje

emocije. Ali sve te godine i toliko muke kasnije, sve ono što mi je bilo rečeno da

će se dogoditi - ili se dogodilo ili se upravo događa. Pomisao da ću unutar tri godine

napisati pet knjiga na temu o kojoj u to vrijeme nisam znao ništa posebno

se doimala smiješnom. Međutim, pisanje tih knjiga priveo sam kraju u tri godine,

točno u mjesec. Kada sam pojedincima iz vodstva Stranke zelenih ispričao o svojim

iskustvima reagirali su podjednako nepovjerljivo, neupućeno i neobaviješteno

kao što bi to učinili bilo gdje drugdje u sustavu koji su Zeleni, navodno, osporavali.

«David je poludio.» - počela je kružiti glasina potekla od onih kojima sam

rekao. Da, baš! Dobrodošlica novoj politici! Bio je to vrlo blagi nagovještaj onoga

što će uslijediti. U tom ranom razdoblju buđenja 'slučajnost' me je vodila do drugih

medija, pri čemu jedni nisu znali što su mi bili rekli oni drugi. Unatoč tome,

teme su bile iste. Preko svijeta nadvila se sjena koju je potrebno raspršiti; postoji

priča koju treba ispričati, a ja sam taj koji će to učiniti. Između ostalih došle su i

ove poruke:

Motiv važnih preokreta i transformacija ljudske svjesnosti također je bio

konstantan, a nastavlja se sve do danas kada sve više razumijem njegovu prirodu

i gledam učinak koji on ima na golem broj ljudi koji i dalje raste. Rekli su mi da

smo uhvaćeni u stupicu zamrznute vibracije, te da je ta niska vibracijska čvrstoća

bila preobražena. Mnogo kasnije saznao sam da brojne drevne tradicije govore o

tome da je 'fizički svijet' nekoć bio daleko više fluidan i manje čvrst nego što je to

danas, a australski Aboridžini tvrde da će se Zemlja vratiti u to više vibracijsko

stanje koje oni nazivaju 'Vrijeme sanjanja'. Sigurno je da se nalazimo usred golemih

promjena koje će osloboditi ovaj 'svijet' od njegove probitačnosti, neznanja i

ograničenosti (u svakom značenju).

Unutar nekoliko tjedana od tog prvog kontakta s medijem i iscjeliteljicom, u BBCju

- ili 'Beebu', kako je poznat - su mi rekli da neće obnoviti moj ugovor, i zapravo

sam dobio otkaz. Bio je to šok s obzirom na sva pisma koja sam primio od

zaposlenika BBC-ja u kojima su hvalili moj rad, kao i činjenicu da sam još vrlo

mlad za posao i da su preda mnom još desetljeća. Glavni je razlog bio očigledan

pritisak iz BBC-jeve hijerarhije da me se otarase zbog mojih aktivnosti u Stranci

zelenih, a posebice zbog toga što sam odbijao plaćati glavarinu (engl. Poll Tax,

porez koji se plaća po (muškoj) glavi, glavarina, op. prev.), uveden u vrijeme diktatorske

vladavine premijerke Margaret Thatcher. Porez je nalagao da i bogati i

siromašni plaćaju jednak iznos, što predstavlja neukusnu nepravdu, a ja sam bio

jedan od nekoliko milijuna ljudi koji su ga odbili plaćati u znak prosvjeda zbog

njegove nepravednosti. Ovi milijuni naposljetku su se morali pojaviti na sudu, a

prvi slučajevi saslušanja izazvali su ogroman medijski interes. Tada se je ponovno

umiješala sudbina. Prvi su slučajevi mogli doći na bilo koji sud u Ujedinjenom

kraljevstvu, ali gdje se je to dogodilo? U Newportu, malom trgovačkom gradu na

otoku Wightu, gdje je među onima na popisu bio i moj slučaj. Stigao sam na sud,

zaslijepljen televizijskim kamerama, novinskim izvjestiteljima i fotografima koji

su došli izvještavati o ljudima koji se protive glavarini i protiv kojih je podnesena

tužba. Osim što nisu bili procesuirani, kako se ispostavilo. Satima sam čekao dok

su se bavili s cijelim redovima prosvjednika zbog njihovog odbijanja (a često i

nemogućnosti) plaćanja. Nisu mogli izići na kraj s njima pojedinačno j e r ih je bilo

previše.

I tada su me, napokon, pozvali. Stao sam pred suce i još šest ili sedam drugih

ljudi kako bih se suočio s optužbama. Ali jedan čovjek iz skupine, momak kojeg

sam upoznao na protestnim skupovima protiv ovog poreza, podigao je ruku i

postavio pitanje. Ukazao je na datum do kojeg je plaćanje trebalo biti izvršeno te

na datum kada su neplatišama odaslani pozivi na sud, nalažući im da se pojave na

saslušanju. Zatim je otkrio da je, sukladno zakonu, razdoblje između dva datuma

bilo prekratko, te da su saslušanja održana toga dana protuzakonita. Atmosfera

u sudnici istoga se časa promijenila, a suci su se udaljili iz sudnice kako bi to raspravili.

Kada su se poslije nekih pola sata vratili, morali su obznaniti da je čovjek

bio u pravu, tako da su sve sudske tužbe toga dana proglašene nevažećima i svi

su mogli slobodno otići. Ja sam sucima skrenuo pažnju da to nije tako jednostavno.

Ljudi su protuzakonito dovedeni na sud, izgubili su svoje dnevne zarade i još

si natovarili troškove prijevoza. Što je s nadoknadom? Vlasti nisu imale drugog

informativnih programa, objavljeni i na naslovnicama svih časopisa, a glavarina

Marharet Thacher postala je predmet nacionalne sprdnje. Od tog trenutka, zbog

uništene vjerodostojnosti, porez više nije imao nikakvih izgleda da opstane, te je

zamijenjen drugim koji je bio više u suglasju s mogućnostima plaćanja.

Sljedećeg sam jutra stigao na BBC kako bih se susreo s korporacijskim šefom

zaduženim za sport da bismo porazgovarali o mojoj 'budućnosti'. Njegov je stol

bio prekriven jutarnjim izdanjima novina - s mojim licem na većini njih - koje su

izvještavale o fijasku glavarine u Nevvportu. «Ono što ću reći nema nikakve veze

s ovim.» - rekao je pokazujući na časopise. Hmmm. Rekao mi je da za mene na

BBC-ju nema budućnosti, i nekoliko tjedana poslije rastali smo se čak i bez'hvala'

iH sretno'. BBC je, u stvari, arogantna i često pokvarena organizacija koja se prema

svojim zaposlenicima odnosi kao prema stoci. Ali opet, jednako postupa i većina

drugih televizijskih kompanija, takva je narav zvijeri.

Upravo kao što je bilo zamišljeno, s mojim prijašnjim životom bilo je gotovo.

Ostao sam bez posla, kao i bez nekog drugog izvora prihoda, pa ipak sam se

0 sjecao oslobođeno. Rad u bezdušnim medijima postao je svakodnevna noćna

j^ora, a sada sam bio slobodan. Nekoliko sljedećih godina financijski sam preživio

uključivo zato što sam živio prilično ispod svojih prihoda od televizije, pa sam

imao dovoljno novaca u banci da smo se ja i moja obitelj izvukli, i to jedva. Bilo je

to vrijeme kada mi je predstavljalo golemi izazov imati povjerenja u tijek života,

jer sve što sam bio sagradio u životu sada se raspadalo oko mene, a išlo je prema

još mnogo gorem. Moja tadašnja supruga Linda i moja djeca bili su svakako još

više zbunjeni od mene. Barem sam izravno doživio neobične događaje; njima je

bilo poznato samo ono što sam im ja rekao. A onda, njihov otac i suprug - poznato

lice nacionalne televizije tijekom osam godina, iznenada ostao bez posla - govori o

čudnim zbivanjima i idejama, i kojeg će ubrzo javno izvrgnuti ruglu u razmjerima

koji su rijetko viđeni u povijesti britanskih medija. Činjenica da su bili uz mene,

da se nijednom nisu pokolebali, bez obzira na sve što se dogodilo, bila je presudna

za moje uspješno preživljavanje onoga što se je trebalo dogoditi. Isto je bilo s Paulom

Vaughanom, mojim televizijskim agentom, koji mi nikad nije prestao pružati

podršku, čak i kada bi za njega bilo mnogo jednostavnije da mi okrene leđa.

Moja jedina želja bila je slijediti tijek svojeg života koji se velikom brzinom

mijenjao. Ma koliko to bilo neobično, u meni je postojala sila koja je znala da je

to put kojim moram krenuti. Tijekom posljednjih mjeseci 1990. godine napisao

Kada je neposredno prije Božića 1990. otišla u tisak, započeo je slijed zbivanja

koji će dovesti do eksplozije u mojoj svjesnosti, a to će izmijeniti gotovo sve što

sam dotad mislio ili vjerovao. Odjednom sam osjetio strašnu potrebu da otputujem

u Peru, iako nisam imao pojma odakle je došla. O Peruu nisam znao ništa,

do tada nikad nisam čak ni razmišljao o toj zemlji. U istom tom razdoblju riječ

'Peru' viđao sam posvuda, na knjigama, u novinama i izlozima turističkih agencija.

Upoznao sam još jednu ženu koja je bila medij, i koja mi je, bez da sam ju ičim

ponukao, rekla: «Jeste li ikada razmišljali o tome da posjetite Peru?» Rekla je da ću

otići tamo i «piti svetu vodu». Nekoliko tjedana kasnije prisjetio sam se tih riječi

dok sam pio vodu iz rijeke Urubambe,'svete rijeke koja teče Svetom dolinom Inka

u blizini drevnog peruanskog, nekada 'izgubljenog', grada Machu Picchu.

Od vremena kada sam primio one prve poruke, koje mi je prenijela gospođa

koja je bila medij, sve što sam radio bilo je utemeljeno isključivo na intuiciji.

Na primjer, nisam znao zašto idem u Peru, znao sam samo da iz nekog razloga

moram ići. Razum, 'logika' govorili su mi da ne bih trebao trošiti novac na tako

skupo putovanje koje si ne mogu priuštiti, međutim, moj razum nije bio dorastao

mojem 'srcu', mjestu odakle naše intuitivno 'znanje' komunicira s nama. Ne mislim

na fizičko srce nego na ono duhovno kojeg se može osjetiti u sredini grudi. To je

vrtlog ili cakra' (što znači 'kotač svjetlosti') koji povezuje 'fizičku' razinu s našom

višom svjesnošću onkraj pet osjetila. Odatle i današnji običaj da fizičko srce simbolizira

ljubav, što je rezultat izgubljenog razumijevanja onoga što 'srce' doista

znači u tom kontekstu. Kada osjećate veliku ljubav ili samilost, obratite pozornost

na koji ih način osjećate u središtu grudi - to je srčana čakra ili vrtlog kroz

koji mi ustanovljujemo i naše intuitivno 'znanje'. Kada netko pokušava donijeti

neku odluku, kažemo mu: «Što ti srce govori?» ili «Kakav osjećaj imaš?» Srčana

čakra je naša veza s našom višom svjesnošću koja je s druge strane ovog 'svijeta',

dok je naša 'glava', naš uvjetovani um uhvaćen u zamku 'razmišljanja', u skladu s

pravilima i propisima stvarnosti pet osjetila. Većina je ljudi zarobljena u zatvoru

svojeg 'uma', indoktriniranog na način da vjeruje u službenu verziju onoga što je

ispravno a što je pogrešno, što je moralno a što nemoralno, što je pametno a što

ludo - da vjeruje u društvene'norme'. Izraz je to svjesnosti vezane za Zemlju, nižeg'

uma 'pet osjetila' kojim se svakodnevno manipulira kako bi prihvatio verziju

stvarnosti i mogućnosti koje odgovaraju planu onih koji kontroliraju. Temelji se

na ograničenjima, pravilima i propisima, kao i na 'ja to ne mogu','ti to ne možeš'

mentalitetu. Razmatra zašto nešto ne može ili ne treba biti učinjeno, a rijetko

zašto može ili bi trebalo biti učinjeno. Zarobljen je strahom koji čovječanstvo

drži u mentalnoj i emocionalnoj zatvorskoj ćeliji.'Srce', intuicija - kako god želite

- naša je veza s Beskonačnim 'ja' koje postoji izvan pet osjetila. 'Srce' radije osjeća

nego što misli, posjeduje 'spoznaju' umjesto 'znanja' iz druge ruke, prikupljenog od

stroja za indoktrinaciju. Velik broj ljudi vodi unutarnji 'rat', balansirajući između

onoga što misle i onoga što osjećaju, između onoga što im njihov razum govori da

učine i onoga što intuitivno osjećaju da žele napraviti. Pobjedu gotovo uvijek odnosi

njihov razum. To je lakši put, ili se barem takvim čini, u društvu utemeljenom

na nametanju misli i uvjerenja. Jednom kada sustav kroz 'obrazovanje', 'znanost',

medije i dr. definira i nametne društvene 'norme', svaki pobunjenik i slobodni

mislilac biva izvrgnut podsmjehu ili osuđivanju (što je moj slučaj) zbog zločina

što je drukčiji, ili zato što osporava tu smiješno ograničenu verziju stvarnosti i

mogućnosti. Takav je način predivno predočen u japanskoj poslovici: «Ne budi

čavao koji strši iznad ostalih jer toga će prvog udariti.»

Svatko tko radije ozbiljno slijedi svoju intuitivnu 'spoznaju' nego svoj indoktrinirani

um/razum ispunjen strahom suočit će se s ismijavanjem i osudom psihologa

fašista. Nisu to samo ljudi smiješnih brkova u vojničkim čizmama; oni su naši

roditelji,'prijatelji', kolege s posla - a ukoliko ste javna osoba - 'novinari' i javnost

općenito. Štoviše, svatko tko otežava stvari ili izaziva neugodu time što je različit.

Veći dio ljudske vrste potpuno je indoktriniran vanjskim, usađenim 'normama'

kojima se njihovi umovi bombardiraju od kolijevke pa do groba, tako da uopće

ne razumiju da je njihovo 'normalno' razmišljanje njihov vlastiti individualni ali

i kolektivni zatvor. Njihova smetenost doseže takve razmjere da ne samo što iz

minute u minutu doprinose izgradnji vlastitog zatvora, nego ga i silovito brane

od svakoga tko propituje ili osporava temelje i pretpostavke na kojima on stoji. Ja

sam to nazvao 'mentalitet ravan kao Zemlja'. U vrijeme kada je norma nalagala da

je Zemlja ravna ploča svatko tko je tvrdio da je okrugla bio je izvrgnut ismijavanju

i osudi, čak i osuđen na zatvor i smrt. Kada se zbog obilja dokaza norma promijenila,

pa je prihvaćeno da je Zemlja kugla, pravila su se istoga časa preokrenula,

a svatko tko je tvrdio da je ravna tada bi prošao kroz tretman. Norme vladaju,

kužite? Postavite norme i kontrolirate ljudsku percepciju i ponašanje. Eto zašto je

razotkrivanje normi kao običnih gluposti što one i jesu od tolike važnosti.

Ljudi koji žive život kroz svoju intuiciju uvijek privlače pozornost Policije

mišljenja zato što 'razum' i 'srce', niži 'um' i viša svjesnost promatraju stvarnost sa

dvije potpuno različite točke gledišta. Kasnije ću se podrobnije ovime baviti, ali

simbolički to možete ovako zamisliti: ukoliko bi razum 'pet osjetila jedrio niz rijeku,

bio bi u stanju vidjeti isključivo ono što je ispred prvog zavoja. Viša bi svjesnost,

međutim, kroz komunikaciju s intuicijom vidjela cijelu rijeku, od izvora do

mora. Znala bi što slijedi kao i najučinkovitiji smjer djelovanja u svakom danom

trenutku. Znala bi je li naprijed na putu loše vrijeme, i ukoliko jest, da je najbolje

da se zaustavi tamo gdje se nalazi dok nevrijeme ne prođe. Znala bi ploviš li prema

velikom vodopadu, ili da su nizvodno razbojnici u zasjedi, pa bi te vodila da

ih izbjegneš. Ništa od toga nije dostupno razumu pet osjetila zato što on ima silno

ograničenu viziju i sposobnost gledanja onoga što nadilazi njegove'norme' zapažanja.

«Nema nikakvih dokaza da se tu nalaze vodopadi ili riječni brzaci» - mogao bi

ustvrditi -«i dok ne vidim dokaz za to mi ćemo... oooo aaa...jooooj.» Razum

pet osjetila koji nije povezan sa svojom višom svijesti uvučen je u neprestanu, žestoku

borbu s intuicijom zato što, ukoliko bi odstupio od svoje stvarnosti u korist

one više, izgubio bi svoju navodnu moć nad događajima i ponašanjem. Ako bi netko

na brodu rekao da mu intuicija govori kako su iza ugla razbojnici, niži umovi

onih drugih tražili bi ga da im pruži 'dokaz' za to. Rekli bi mu da ne bude glup i da

prestane kvariti putovanje. Na isti su način neki ljudi odbili ući u zrakoplov koji će

se potom srušiti zato što su imali 'osjećaj' - intuiciju iz svoje više svjesnosti. Premda

su ti ljudi drugim putnicima rekli što osjećaju, većina ih je ipak ušla u avion jer

im je njihov razum govorio da su izgledi da se avion sruši vrlo mali, i na svaki su

način morali stići na svoje odredište kako bi prisustvovali poslovnom sastanku ili

stigli na dogovorenu večeru. I veliki proboji u razumijevanju, uključujući one u

znanosti, također su uvijek rezultat intuicije,'osjećaja u trbuhu' prije nego intelektualnog

rada. Intuitivno nadahnjuje, a intelekt to samo potvrđuje.

Kada slijedimo svoju intuiciju često ćemo se ponašati na način koji će uvjetovanim,

zarobljenim, nižim umovima ljudi koji nas okružuju izgledati nemoguć za

razumjeti. Zbog toga oni moraju vaše riječi i ponašanje sebi racionalizirati tvrdnjama

da ste 'ludi' ili 'opasni'. U stvari, samo ste različiti, gledate na stvarnost sa

kojom vladaju 'norme' rekao:

«Penjem se na svoj stol kako bih samog sebe podsjetio da stalno moramo

promatrati stvari na različit način. Od tamo vidiš da svijet izgleda bitno

drukčije... baš kada pomisliš da nešto znaš, moraš to sagledati na drugi

način. Čak i ako izgleda budalasto ili 'pogrešno', morate pokušati...«

«...Svi osjećamo veliku potrebu za prihvaćanjem, ali morate vjerovati da su

vaša uvjerenja jedinstvena, vaša vlastita, iako drugi misle da su čudna ili

nepopularna, iako gomila može reći - to je doista loše.»

U savršenom trenutku, neposredno prije mog 'buđenja', imao sam neka iskustva

koja su me dovela do zaključka da ukoliko se ikada dogodi da se moj um i

moja intuicija, moj razum i moje srce ponovno nađu u sukobu, da ću se uvijek

prikloniti intuiciji. Do dana današnjeg nisam odstupio od toga. Kao što sam ubrzo

otkrio, takvo predanje intuitivnom može vas, uz ozbiljne izazove, odvesti u svijet

koji funkcionira na razumu i umu. Kad se nađete usred takvog iskustva, razum

viče srcu: «Rekao sam ti!! Pogledaj što se događa kad me ne slušaš!!» Točka je to

na kojoj se većina ljudi povlači i vraća razumu i - eksperiment je gotov. Međutim,

ustrajete li na intuiciji i nastavite slijediti svoje intuitivne spoznaje unatoč svim

posljedicama koje bi mogle uslijediti, počet će se nazirati prekrasan, oslobađajući

preobražaj. Razum događaje procjenjuje isključivo iz svoje perspektive, iz koje

vidi do sljedećeg zavoja, ali zato tvoja intuicija sagledava cijelu rijeku. Ona zna da

iako situacija trenutno izgleda loše, događaji koji slijede vode prema nečemu doista

pozitivnom, malo nizvodno. Neprestano mi se to događalo, a nikada više nego

početkom devedesetih godina. Kao rezultat odluke da ću se držati intuicije bez

obzira na sve, moj niži um pet osjetila bio je u prilici 'logički' promatrati da kada

slijediš svoju intuiciju možeš nabasati na ogromne izazove, ali događaji se uvijek

okrenu onako da stvari ispadnu kako je to potrebno iz više perspektive. Razum

uočava da ono što je izgledalo kao samouništenje u biti vodi do pozitivnog ishoda,

razum/um stupa u harmoniju s intuicijom, a time prestaje rat između onoga što

mislite i onoga što osjećate. To dvoje postaje jednako. Vi slijedite svoje intuitivne

spoznaje' bez da razum, simbolički rečeno, prvo bubne svoje.

Voden isključivo intuicijom početkom veljače 1991. godine odletio sam u Limu u

Peruu, što je iskustvo koje će preobraziti moj život. Nisam imao pojma zašto idem

na put, znao sam samo da moram. Kada sam u zračnoj luci u Limi sišao iz aviona

i uzeo svoju prtljagu osjećao sam se kao izgubljeni dječačić. Zašto sada? Bio sam

uvjeren da krećem prema Cuscu u Andama, središtu drevne civilizacije Inka, a

na ploči s rasporedom polijetanja vidio sam da zrakoplov polazi za otprilike 35

minuta. Na aerodromu je, međutim, bila gomila ljudi, a ja sam još morao kupiti

kartu. Pomislio sam, nema šanse da stignem na taj let. Tada je iz gužve izronio

mladi Peruanac koji je prilično dobro govorio engleski i upitao me kamo idem.

- U Cusco. - odgovorio sam.

- Imate li hotel?

-Ne.

- Imate li kartu?

- Ne.

- Ja ću vam nabaviti kartu i pobrinuti se za hotel.

Obavio je to u vrlo kratkom vremenu, uzevši usput naknadu za posredovanje,

dakako. Do tog trenutka zrakoplov je bio pred polijetanjem, dok sam ja stao

stići do polijetanja do kojeg je ostalo još 20 minuta. 1 kad sam se već pripremio

na dugotrajno čekanje, moj mi je pomoćnik rekao: «Ne, ne; pratite me.» Poveo

odmah prekinuo ono što je bio radio i izvršio provjeru prije leta. Za znatno manje

od jednoga sata od mog slijetanja u Limu ponovno sam hodao asfaltnom površinom

aerodroma kako bih ušao na zrakoplov za Cusco. Takve će se'slučajnosti' bez

prestanka ponavljati tijekom sljedeća tri prekrasna tjedna, u stvari, nastavile su se

sve do danas. Stigao sam u svoj zapušteni hotel, a zatim sjeo na krevet pitajući se

što da sada napravim. Čovjek kojeg sam bio upoznao nekoliko dana ranije dao mi

je telefonski broj svoje prijateljice u Cuscu, i tako sam ju nazvao da vidim što će se

dogoditi. Ispostavilo se da radi kao menadžer lokalne putničke agencije. Unutar

sat vremena moj okvirni plan putovanja i raspored za sljedeća dva tjedna bili su

utanačeni. Ujedno je nazvala peruanskog vodiča kojeg je poznavala, a koji će mi

pokazati zemlju. Sljedećeg sam ga dana posjetio u njegovom domu i s njime se

upoznao, i tako je započela jedna nevjerojatna avantura. Vrata su bila otvorena,

pa sam ušao unutra i našao ga kako spava na podu. Tek što je otvorio oči, njegove

prve riječi nisu bile niti 'Zdravo' niti 'Dobro jutro' već 'Jesi li noćas nešto sanjao?'.

Oporavivši se od iznenađenja zbog njegovih uvodnih opaski, odgovorio sam mu

da jesam. San je bio vrlo živ, a između ostalog sanjao sam i da mi je ispao jedan

od prednjih zubi.

- Jesu li tvoj otac ili djed još živi? - upitao je.

- Pa, je; moj otac je živ. Zašto?

- Taj san često je simboličan za umiranje oca ili djeda.

Obaviti međunarodni telefonski poziv izvan Lime daleko je od jednostavnog,

barem je tada posve sigurno bilo. Kada mi je tjedan dana kasnije naposljetku pošlo

za rukom da nazovem doma, doznao sam da je otac bio umro u to vrijeme u

Engleskoj. Sprovod je održan prije nego što sam uopće saznao da je umro. Došlo

je do toga da sam u Peruu ostao duže od planiranog. Sljedeća tri tjedna, dok sam

putovao diljem zemlje, svakodnevno se ponavljala jedna te ista scena: svakoga bih

jutra svojem vodiču rekao kamo bih želio otići s obzirom na to što mi je govorila

intuicija, a on bi mi uvijek jednako odgovarao da je to nemoguće. Ali svakoga

dana na neki bismo način ipak tamo završili. Posjetio sam neke od zapanjujućih

lokacija, ne samo poznata turistička odredišta kao što je izniman Machu Picchu,

nego i brojna druga nezaboravna mjesta. Naposljetku smo stigli u Puno, grad na

jugu Perua, smješten nedaleko jezera Titicaca. Vodič nas je prijavio u hotel 'Sillustani',

nazvan po drevnom mjestu Inka, udaljenom otprilike sat vremena vožnje.

Iz razumljivih razloga u hotelu su se nalazile slike tog mjesta, pa sam vodiču rekao

da bih želio tamo otići. I dalje vjeran svojem obrascu, rekao je da je to nemoguće

u to doba godine bez da se potroši mnogo novaca. Međutim, moja intuicija da

posjetim to mjesto bila je toliko jaka da sam mu rekao da ću učiniti sve što je potrebno.

Morao sam si unajmiti turistički mini-bus (tako mi je barem vodič rekao),

te s njim i vozačem krenuo na put.

Ruševine Sillustani smještene su na brežuljku kojega s tri strane okružuje prekrasna

laguna. Područje je nenastanjeno i okruženo udaljenim planinama. Svugdje

mir i tišina, tek dvoje djece s lamom čekalo je u nadi da će prodati fotografije

turistima. No, nije bilo nikoga, izuzev mene. Prošetavši uokolo po ruševinama,

nekih sat vremena, po jakom, peruanskom suncu, sišao sam do turističkog autobusa

kako bismo se vratili u Puno. Mislio sam da je putovanje završilo. Osjećao

sam se ispražnjeno i razočarano jer, bez obzira koliko ovo mjesto bilo čarobno,

ono što sam tu doživio nije odgovaralo snazi intuicije koja me tjerala da ovamo

dođem. Otprilike tri minute niz cestu, dok sam sanjario pogleda uprtog kroz prozor,

s desne sam strane ugledao humak. Privukao je moju pozornost i dok sam

ga promatrao, glas u mojoj glavi počeo je ponavljati: 'Dođi, dođi k meni, dođi k

meni.' Molim? Humak mi se obraća riječima?? Zamolio sam vozača da zaustavi

autobus, objasnivši da ću se popeti na humak. «Vratit ću se za koju minutu.»,

rekao sam. Premda to nisam vidio sa ceste, na vrhu humka nalazilo se uspravno

podignuto kamenje poredano u krug, visine negdje do struka, i bilo je očigledno

da tu stoji već dugo vremena. Stao sam u središte kruga, gledajući unatrag prema

Sillustanima i planinama u velikoj udaljenosti. Na nebu nije bilo nijednog oblačka,

a iznimno jako sunce pržilo mi je lice. Odjednom sam osjetio kako mi tlo poput

magneta privlači noge. Dogodilo se isto ono što se dogodilo u kiosku s knjigama

u Rydeu, samo što je ovoga puta bilo mnogo snažnije. Zatim su mi se, bez ikakve

moje svjesne odluke, podigle ruke iznad glave. Podignete li ruke iznad glave, blago

raširene prema van, pod kutom od 45 stupnjeva, vidjet ćete kako će vas unutar

jedne minute početi boljeti. Moje su ruke ostale u tom položaju više od sat vremena,

no ja nisam osjećao ništa sve dok to nije završilo, i tek sam tada osjetio silnu

bol u ramenima. Na vrhu glave imao sam osjećaj svrdlanja; mogao sam osjetiti tok

energije koji je išao iz tla kroz moje noge i izlazio kroz vrh moje glave. U umu sam

euo glas koji je rekao: «0 ovome će se od ovoga časa govoriti stotinu godina», a

zatim «Prestat će kad osjetiš kišu». Što je značilo to s kišom? Kakva prokleta kiša?

Nigdje se nije nazirao ni oblak, samo sjajno sunce na vedrom, modrom nebu. Što

mi se to događa?

Stajao sam na mjestu ne mogavši se pomaknuti, dok se energija pojačavala

sve do točke kada se moje tijelo počelo tresti kao da je priključeno na električnu

utičnicu. Vrijeme je izgubilo značenje. 'Vrijeme kako ga mi opažamo nije postojalo,

nema prošlosti, nema budućnosti, samo trenutak kojeg sam proživljavao. Izmjenjivali

su se trenuci kada sam bio pri svijesti s trenucima gubitka svijesti, slično

kao kada vozite automobil pa se upitate kamo je nekoliko posljednjih kilometara

nestalo. Vaš je auto vozila podsvijest dok je vaša svijest bila isključena. U jednom

od svojih povrataka u svjesno stanje ugledao sam jedva primjetnu sivu sumaglicu

iznad planina u daljini. Dok sam je promatrao postajala je sve tamnija. O Bože,

padala je kiša, premda daleko. Ubrzo su, nepojmljivom brzinom, iz smjera planina

izronili kišni oblaci. Mogu to opisati jedino kao da je netko potegao zastor preko

neba, dok se je pravilan niz oblaka kretao prema meni, prekrivajući sunce. Kad

su se oblaci približili u njima sam promatrao lica koja su se kovitlala poput scenskih

efekata na pozornici. Moje se tijelo sada već divljački treslo od energije što je

prolazila kroz mene, tako da sam jedva stajao. Oblaci su mi se konačno našli nad

glavom, počelo je kišiti. Kad sam osjetio kapi kiše na svom licu pulsiranje energije

je prestalo kao da je netko stisnuo prekidač. I dalje sam teturao na nogama koje

kao da su bile od hladetine, a ramena i mišići ruku sada su bili ukočeni i bolni.

Tek sam u tom trenutku primijetio da je moj peruanski vodič stajao pokraj kruga,

umoran od čekanja u autobusu. Ukoliko je neki izraz lica ikada govorio 'ludi

Englez', bio je to izraz njegova lica. Iz mojih se ruku ogromnom snagom izlijevala

energija. Sišao sam do autobusa kako bih se dočepao kristala u pokušaju da nešto

kroz njega razaspem. Imao sam taj kristal kod sebe jer sam prije dva tjedna bio

ušetao u jedan dućan u Glastonburyju u Engleskoj, u trenutku kada ga je vlasnik

upravo nabavio i darovao mi ga. Rekao mi je: «Mislim da biste ga trebali imati.»

I noge su me i dalje pekle i tresle se još nekih 24 sata. Zbog toga sam te noći vrlo

loše spavao.

Sljedećeg sam dana otišao na zadivljujuće mjesto Sun Island na jezeru Titicaca

koje se proteže uz peruansku i bolivijsku granicu, a koje se smatra najvišim

plovnim jezerom na svijetu na otprilike 3.800 m. Prema legendi, Sun Island (engl.

Otok Sunca) i obližnji Moon Island (engl. Otok Mjeseca) bili su mjesto rođenja

Sunca i Mjeseca koji su zatim uzeli ljudski oblik i postali prvi Inke - Manco Capac

i njegova sestra-žena Mama Ocllo. Na otoku nema struje, a ne postoji ni vizualno

zagađenje neonskim svjetlom, pa se zvijezde doimaju vrlo blizu i nevjerojatno su

jasnog sjaja. Izašao sam iz malog ribarskog čamca i zakoračio na obalu, i dalje pokušavajući

shvatiti što mi se to bilo dogodilo na humku. Tamo sam upoznao jednu

Argentinku, plavokosu gospođu koja je prethodnog dana bila u La Pazu u Boliviji,

kada je snažno osjetila da mora otići na Sun Island. Stigla je svega pola sata prije

mene. Kad sam joj kod upoznavanja pružio ruku ona ju više nije ispuštala i, premda

nije govorila engleski, pokazala je prema mojoj ruci i rekla nešto kao «Što je to

što osjećam?». O čemu to ona govori? Što je osjetila? Što se dogodilo sa mnom na

humku? Sigurno je da su u nekoliko tjedana koji su uslijedili moj život i percepcija

prošli transformaciju koja će me dovesti do ruba mentalnog i emocionalnog opstanka.

Kao da se u mojoj svijesti razorila brana. Moj razum pet osjetila iznenada

su preplavile nova percepcija, nove misli i ideje, i sve je to bilo previše da bih to

mogao odjednom preraditi ili shvatiti bilo što od toga.

Na štetu mojeg kratkoročnog samopoštovanja, ali savršeno za moje dugoročno

kada bih vam teško mogao reći na kojem se planetu nalazim. Knjiga kao i

moje javno djelovanje i izjave dovele su do nezamislivog općenacionalnog ismijavanja

koje je uzelo maha na naslovnicama časopisa, na televiziji i mnoštvu radio

programa. Doslovce nisam mogao prošetati nijednom ulicom u Britaniji a da mi

se ljudi ne podruguju. U to sam vrijeme živio uz zvuk podsmijeha. Otići u kafić?

Zaboravi! Nastao bi metež. Zastao bih na semaforu, pogledao uokolo i vidio cijele

obitelji koje su mi se smijale u automobilu pored moga. Bilo je dovoljno da televizijski

komičari spomenu moje ime da izazovu neobuzdan smijeh. Mojoj su se djeci

rugali na cesti i u školi, a pratili su ih i novinari tabloida pokušavajući iskopati

kakvu prljavštinu. Jedan slobodni 'novinar' na otoku Wight bio je posebno užasan:

veselo je uzimao novac od tabloida za njihov prljavi posao, dok je istovremeno

tvrdio da mi je 'prijatelj'.

Histerija je dosegla vrhunac kad sam se pojavio u jednoj televizijskoj emisiji

uživo koja je emitirana u udarnom terminu. Bio sam gost tadašnjeg najpoznatijeg

TV 'lica' u Britaniji, Terryja Wogana. Kasnije je javno izjavio da žali zbog načina

na koji je vodio intervju, što mu svakako služi na čast. Tom se prigodom, međutim,

odlučio za ismijavanje. U javnosti je vladalo takvo raspoloženje da se publika

smijeh uglavnom nastavio do kraja intervjua. Postao sam poznat po tome što nosim

odjeću tirkizne boje, budući da sam poslije iskustva na humku poželio nositi

isključivo tirkizno, što je vrlo moćna i sveta boja brojnih urođenika i ezoteričnih

vjerovanja. Domorodački Indijanci jedan su od značajnijih primjera. Kada sam

mnogo godina kasnije upoznao svog sadašnjeg dobrog prijatelja Creda Mutwu,

'Sanusija', odnosno šamana i službenog povjesničara naroda Zulu iz Južne Afrike,

bio je od vrata do nožnih prstiju zaodjenut u blistavo tirkiznu boju. U to vrijeme

nisam znao ništa o ezoteričnom značenju tirkizne boje, osim što sam se osjećao

snažno noseći ju. Smiješno, no pojedini mediji nisu uspijevali biti čak ni toliko

precizni, pa su u svojim izvještajima pisali o mojoj opsesiji 'purpurnim'. Drugi

razlog ismijavanja bila je moja navodna izjava da sam se prozvao Sinom Božjim,

implicirajući valjda da sam Isus ili nešto slično. Doista ironično, jer'Isus'je'čovjek'

koji, po meni nedvojbeno, nije postojao na način kako ga opisuje Kršćanstvo, što

sam do u pojedinosti objasnio u nekim od svojih knjiga. Upotrijebio sam izraz'Sin

Božji' u značenju da sam jedan aspekt - kao što sam to tada shvaćao - Beskrajne

svijesti koja je sve. Kao što sam to ranije napisao, mi smo kapljice vode u oceanu

beskrajne svijesti. Na jednoj smo razini'individualni', ali smo i dio beskrajne cjeline.

i sve drugo što postoji - izraz Beskonačnoga, a ne samo fizička osoba'.

Pokušao sam reći da ukoliko tu Beskrajnu svijest nazivate'Bogom', tada smo

simbolično svi mi 'sinovi' i 'kćeri"Božji'. Od tada je, razumljivo, moja svijest o tim

stvarima uvelike narasla, no bio je to temelj mojih izjava o tome da sam 'Sin Božji'.

Kako god, mediji su izvrtali moje istupe, ali i ja sam - s obzirom da je moj mozak

prikupljao velik broj informacija nakon iskustva na humku u Peruu - nisam bio

dovoljno prizemljen, odnosno 'ovdje' kako bih jasno artikulirao ono što sam nastojao

reći, što je pak vodilo do još goreg prikazivanja u medijima medu onima

koji su se podrugivali i smijali. Sve što mogu reći 'Isusu' je da - ako si tamo, prijatelju

- za Boga miloga, ne vraćaj se, jer će te sigurno razapeti, Kršćani kao i svi

drugi. Ako se ipak vratiš, ja bih svakako izveo onaj trik s oblakom kako bi si dao

ikakve šanse. Premda su neki komičan umjesto da budu osvetnički raspoloženi

bili doista duhoviti. Prisjećam se sjajnog britanskog komičara jaspera Carrota koji

je izjavio da ja ne mogu biti Božji Sin zato što u Leicesteru nikada nećete pronaći

tri mudraca i djevicu. Moja su djeca umirala od smijeha dok je on govorio o meni

jer je to činio dosjetljivo, s finom dozom humora.

Dobro se sjećam da sam za trajanja intervjua s VVoganom bio svjestan dviju različitih

razina sebe. Danas znam da su to niži um, uvjetovan iluzijama ovog 'svijeta

pet osjetila i moja beskrajna svijest koja je promatrala te događaje iz bitno

više perspektive spoznaje. Razum/um je taj koji doživljava iskustva ovog gustog

frekvencijskog raspona dok je viša svjesnost, ukoliko razum sluša srce, intuitivni

'vodič'koji promatra ovo područje s druge strane njegovih zatvorskih zidina i manipulativnih

iluzija. Moja iskustvena razina je ta koja ne voli zanimanje javnosti i

svjetla reflektora, ali je moja viša svijest savršeno mirna dok satima spontano govorim

Icke' - bio je emocionalno uznemiren i na mukama. Međutim, postojala je i druga

razina mene, čega se također vrlo dobro sjećam. Govorila mi je: «Sve je O.K., sve je

u redu. Ovo te vodi nekuda, ne brini.» Moram priznati da mi je često predstavljalo

velik problem vjerovati tim riječima, no pokazalo se daje tako. Razumijem zašto su

ljudi smatrali da sam samoga sebe uništio, kao i zašto - čak i sada kada moje knjige

dobivaju priznanje - na razdoblje'tirkiznog','Sina Božjeg' gledaju kao na nesretnu

katastrofu koja je moj kasniji rad u Britaniji učinila daleko težim u smislu javne

vjerodostojnosti. Ali ti ljudi nisu shvatili o čemu se tu radi. Razdoblje tog nevjerojatnog

Opet dolazimo do dviju perspektiva: one nižeg uvjetovanog uma, te one više svjesnosti

koja komunicira putem intuicije i spoznaje. Razum pet osjetila u stanju je

vidjeti nekoliko odlomaka na jednoj stranici, ali je viša svijest ta koja je pročitala

knjigu. Štoviše, ona ju je napisala. Kako bih ostvario ono što sam napravio morao

sam se najprije osloboditi iz zatvora u kojem gotovo svi ljudi na Planetu žive svakoga

dana. To je zatvor koji prekida vezu između nižeg uma i Beskrajnog ja, zatvor

koji svakodnevno drži čovječanstvo u ropstvu sustava kojeg su stvorila i orkestrirala

nekolicina sve do samoga kraja. Riječ je o strahu od toga što drugi ljudi misle.

Većina ljudi ne živi na način kako bi to željeli niti izgovara vlastite, nepatvorene

istine zato što se boje tuđih reakcija - bilo da se radi o roditeljima, učiteljima,

prijateljima' ili susjedima - ukoliko su njihovi pogledi i način života u sukobu s

normama' na kojima je utemeljena ova naša ludnica. Oni hodaju pognutih glava

i šute - «Ne budi čavao koji strši iznad ostalih jer toga će prvog udariti.» Ukratko,

ne žive svoju istinu, niti izražavaju svoju jedinstvenost i želje; oni se prilagođavaju

onomu što društvo i društveni roditelj, učitelj,'prijatelj' i susjed zvan Policija mišljenja

propisuju da bi trebale biti granice njihovih života i pogleda. Kako bih ja

u svojim knjigama pisao i govorio o spornim a često i 'bizarnim' stvarima kada bi

mi i dalje bilo stalo do toga što netko misli o meni? Bilo bi to nemoguće. Uređivao

bih informaciju, dapače ispuštao velike teme u cijelosti zbog svoje zabrinutosti za

to što će drugi misliti. Zahvaljujući onom naletu podrugivanja s početka devedesetih

godina vrata zatvora su se otvorila. Namjeravao sam govoriti svoju nefiltriranu

istinu, a ukoliko se ona ljudima ne sviđa - e, to je onda prava šteta. U tom

slučaju moraju vjerovati nešto drugo, meni je svejedno. Kada ste suočeni s onom

količinom ismijavanja koju sam ja godinu za godinom podnosio, ili podlegnete i

doživite slom živaca, ili se ostavite svake brige za to što drugi ljudi misle o vama i

u svjetlost slobode. U ono vrijeme poruga je mogla predstavljati noćnu moru

za moj nesiguran niži um, međutim moja viša svijest je znala zašto se to mora

dogoditi. Podrugivanje me je oslobodilo. Baš kao što je na samom početku moga

buđenja poruka 'medija' govorila:

Mnogo je mjeseci prošlo prije nego što sam počeo razumijevati što mi se dogodilo,

kao i da se to dogodilo bezbrojnim drugim ljudima koji su daleko od

pogleda javnosti. Doživio sam veličanstvenu eksploziju 'kundalinija'. Kao što sam

ranije spomenuo,'fizičko' tijelo je povezano s drugim energetskim 'tijelima' izvan

područja pet osjetila putem onih vrtloga koji se okreću, a poznati su kao Ćakre',

što dolazi od drevne sanskrtske riječi koja znači 'kotači svjetlosti'. Imamo ih po

čakra predstavlja drukčiju razinu postojanja. Na primjer, čakra solarnog pleksusa

povezuje nas s našom emocionalnom razinom, zbog čega osjećaje kao što su strah

i zabrinutost osjećamo u trbuhu. Kažemo da osjećamo 'leptiriće u želucu' ili 'imamo

grčeve', osjećaj, međutim, u stvari dolazi iz čakre solarnog pleksusa. Endokrini

sustav povezuje čakre s fizičkim tijelom, dok stanje vibriranja čakri utječe na tijelo

na bezbroj načina. Točka ravnoteže između triju nižih ('fizičkih') te triju viših

(mentalnih i duhovnih) čakri je srčana čakra. Iz te čakre možemo dovesti u ravnotežu

fizičku i nefizičku razinu postojanja;

to je naša veza s višim nivoima intuitivne

spoznaje. Iskustvo kundalinija

predstavlja oslobađanje zastrašujuće

snažne energije kroz prvu čakru koja

se nalazi na dnu kralježnice. Itzhak

Bentov je opisao taj proces u svojoj

knjizi 'Stalking the Wild Pendulum'-

riječima:

«Kundalini, na način kako ga opisuje

literatura o yogi, je energija svijena

kao zmija, na dnu kralježnice'. Kada

se ta energija 'probudi' ulazi u

kičmeni stup, podiže se uz njega, a

čovjek koji to proživljava vidi ju ili

osjeća kao svjetlosnu zmiju. Jednom

kada se podigne do glave, svjetlosni

bi prut po mogućnosti trebao

probiti njezin vrh; odnosno, vidi

se izbacivanje energije nalik prutu,

kao traka svjetla, kako izlazi kroz

lubanju prema gore. Kada se to dogodi,

kaže se daje osoba 'prosvijetljena' Konačno,

takva osoba može postati vrlo intuitivna i

razviti neke duhovne sposobnosti kao što

su vidovitost, sposobnost da čuju nešto što je izvan dosega sluha ili steći dar

iscjeljivanja.))

Upravo se to meni dogodilo. To je bio razlog moje 'provale brane', proces

koji je započeo na humku u Peruu. Kunadalini je eksplodirao prema gore kroz

moju kralježnicu, aktivirajući sve čakre i moj mozak prema višoj razini dodira s

oceanom beskonačne svjesnosti. Taje prvotna eksplozija izazvala očigledni kaos u

mojem umu, budući da sam bio u stanju preobražavani a iz jednog stanja energije

u drugo.

Ta je aktivacija dovela do toga da sam odjednom svijet i sebe vidio na posve

različit način, dok su moj um bombardirale informacije i pojmovi koje mjesecima

nisam uspijevao preraditi. Osjećao sam se kao 'zamrznuto' računalo na kojem je

netko pritisnuo previše tipki odjednom. U takvom sam se stanju nalazio kad sam

me 'ludim'. To je uobičajen obrambeni odgovor na svakoga tko je bitno različit, a

čuti glazbu one koji su plesali smatrali su uglavnom ludima.» Ono što su

nazvali ludilom u stvari je bio preobražaj. Itzhak Bentov naglašava da psihološki

simptomi ekstremnijeg kundalini iskustva (a moje je bilo takvo) 'znaju biti vrlo

slični šizofreniji', pa velik broj ljudi završi u bolnicama za duševno zdravlje budući

da'suvremena' medicina ne razumije što se događa. Dalje nastavlja:

«Ironično je da ljudi kod kojih je evolutivni proces Prirode započeo djelovati

brže, oni koje bismo mogli smatrati naprednim mutantima ljudske vrste,

budu zatvoreni u institucije kao ne baš normalni od strane svojih 'normalnih'

drugova. Na temelju razgovora sa svojim prijateljem psihijatrom usuđujem se

nagađati da ovaj proces nije toliko egzotičan i rijedak kao što bi to neki željeli

da vjerujemo. Vjerojatno između 25% i 30% svih hospitaliziranih šizofreničara

pripada ovoj kategoriji, što predstavlja strašan gubitak ljudskih potencijala.«"

Bentov tumači da dijagnoza 'šizofrenija' proizlazi iz kundalini aktivacije pri

cemu se aktiviraju druge razine svjesnosti:

«Razlog za to leži u činjenici da su oni iznenada bili katapultirani u situaciju

gdje djeluju u nekoliko stvarnosti. Mogu vidjeti i čuti stvari koje se događaju

u našim susjednim stvarnostima, odnosno u astralnoj ili drugoj, višoj

stvarnosti, zato što je njihov 'frekvencijski odgovor' proširen Nalet

informacija može ih preplaviti, tako da počnu miješati i brkati dvije ili tri

stvarnosti.«5

Osobno sam kroz taj proces prošao javno, bez da sam znao što mi se to dovraga

događa. Kada su naposljetku priroda i učinci buđenja kundalinija objašnje-

ni, prepoznao sam cjelovit smisao onoga kroz što sam bio prošao, premda emocionalni

lomovi oko mene nisu bili manje bolni.

Nakon što su se moje mentalne i emocionalne 'brane rasprsnule, moj je život

mjesecima bio pravi kaos. Metež je vladao na svim razinama, rekao sam i učinio

mnoge stvari koje od Davida Ickea kojeg su ljudi mislili da poznaju nikada ne bi

očekivali. O svemu se tome izvješćivalo na naslovnim stranicama nacionalnih

časopisa, i na kraju cijelog tog iskustva ostalo je malo od mojeg negdašnjeg života

i identiteta. Svi mostovi prema 'prošlosti' bili su spaljeni, povratak nije bio moguć.

Ne da bih ja to želio. Izgledalo je da mi se život pretvorio u zbrku, ali nešto

iznutra vodilo me dalje. Nisam namjeravao trčati. Znao sam da se je sve upravo

tako moralo dogoditi, ali zašto i s kojim ciljem? Poslije otprilike tri mjeseca oluja

u mojoj glavi počela se stišavati, ponovno sam postao 'normalan'. Hoću reći, na

površini. Iznutra sam bio preobražen. Ono što mi se dogodilo na humku u Peruu

počelo se integrirati s razinom poznatom kao 'David Icke'. Shvatio sam da mogu

vidjeti toliko toga što prije nisam vidio. Promatrao sam istim očima, slušao sam

istim ušima, no ono što sam vidio i čuo bilo je posve različito. Počeo sam gledati

preko filma - uvjetovane verzije stvarnosti koju nam moćnici prodaju kao'istinu'.

Mnogo sam jasnije mogao prepoznati manipulaciju i, kako se proširivalo moje

razumijevanje, uvidio sam da svijet nije tek nešto malo različit od onoga u što

su nas nastojali uvjeriti. Nije imao veze s tim. 'Svijet' za koji smo vjerovali da je

stvaran nije ništa drugo nego isfabricirana iluzija. Ali iz kojeg razloga, i tko je to

učinio, i na koji način?

Sredinom devedesetih ponovno sam stao na noge, međutim, sve čega su se

javnost i mediji sjećali bili su, dakako, ludi dani moje više nego javne preobrazbe.

Jednom kada te obilježe i svrstaju u određeni pretinac - to je to. Jednom 'luđak'

uvijek'luđak', crno i bijelo, bez nijansi sive. Podrugivanje i ismijavanje pratili bi me

bilo kuda išao.'Normalno' bi ponašanje bilo da sam hodao pognute glave. Umjesto

toga, krenuo sam u obilazak britanskih sveučilišta gdje sam namjeravao govoriti,

svjestan prijema na koji ću naići. Jesam li želio ići? Naravno da ne (razum pet

osjetila). Jesam li znao da je to neizbježno? Da (Beskonačna svjesnost). Govori

koje sam držao ponekad su znali biti rasprodani nekoliko tjedana unaprijed, s

obzirom da su se ti 'budući donositelji odluka' dolazili smijati i izrugivati. Jedne

večeri prošlo je 15 minuta prije nego što sam mogao početi govoriti zbog buke,

vike i pivskih krigli koje su bacali na pozornicu. Čekao sam do trenutka kada su

se stišali i tada sam rekao:

- Mislite da sam mentalno bolestan, zar ne?

- DAAAAAAA. - stigao je kolektivni odgovor.

- Što onda to govori o vama? Platili ste da biste se smijali nekome za

koga su vas uvjerili da je mentalno bolestan?

Mogli ste čuti iglu da je pala. Sinulo im je da njihovo ponašanje nije iskaz

0 meni već o njima. Otkriće je to koje bi bilo dobro da svi zapamtimo: ono što

činimo i govorimo nije odraz onih kojima se podrugujemo i osuđujemo ih nego

nas samih. Ostatak večeri slušali su me pristojno i u tišini, izuzev omanje skupine

straga, kraj kafića koja je u mraku nastavila s upadicama. Zatražio sam da se upale

svjetla kako bi svi mogli vidjeti odakle dolazi buka, kao i da toj skupini odnesu

mikrofon kako bi mogli reći ono što žele i da ih pritom svi mogu vidjeti. Pomislili

biste da je mikrofon u plamenu, toliko je bilo žestoko njihovo odbijanje da

ga uzmu. Ti govori koje sam držao studentima otkrili su mi vrlo mnogo o meni,

ali i o uvjetovanim ljudskim odgovorima koji zarobljavaju kako počinitelja tako i

njegove mete. Bila je to potvrda da sam se oslobodio zabrinutosti za to što drugi

ljudi misle o meni. Bez obzira kako bi me primili, doista me više nije bilo briga.

Kakva je to samo sloboda! Počeo sam uviđati u kakvoj sam iluziji živio, kao i to

da je cijeli ljudski rod, osim nekolicine, uhvaćen u igru virtualne stvarnosti koja

diktira pravila. Morao sam se nasmijati samomu sebi u tom razdoblju svaki puta

kada bi me intervjuirao Eamonn Holmes, britanski TV voditelj koji je pozivao

goste u emisiju, inače momak kojeg sam poznavao iz vremena dok sam radio na

televiziji. Nije mu išlo u glavu kako netko može odustati od uspješne karijere na

televiziji kako bi se posvetio onomu što sam ja radio. Činjenica da televizija nije

jedini razlog postojanja i sav smisao života, odnosno da je takva verzija 'uspjeha'

iluzija, doimala se izvan njegove moći shvaćanja. «Ali, mogao si i dalje raditi na

televiziji.» U pravu si, Eamonn, ali to ne želim, prijatelju. «Ali...».

One prve poruke koje sam primio 1990. preko medija doista su se pokazale proročanskima,

pa i ona da će'mu znanje biti usađeno u um, a u drugim će prilikama

biti doveden do znanja.' Upustio sam se u svakodnevno, često ošamućujuće, putovanje

puno sinkroniciteta, kada bih upoznavao ljude ili doživljavao stvari koje

su trajno uvećavale moje razumijevanje onoga što se doista događa u svijetu, kao

ljudima i događajima koje bi potom potvrdili bilo kasniji uvid bilo istraživanja

pet osjetila'. Bio sam vođen sinkronicističkom preciznošću koja često ostavlja bez

daha. Bez toga nikada ne bih uspio sastaviti toliki broj informacija, i u tako kratkom

vremenu pronaći silne međupovezanosti. Postoji sila koja želi proširiti vidike

čovječanstva, to je sigurno. Moje je zasigurno proširila, i ja ono što sam otkrio

Prenosim onima koji žele čuti.

Dat ću vam jedan primjer siline 'koincidencija' koje su postale svakidašnja

kazalištu Point u Dublinu. Karte sam kao i svi drugi kupio na kazališnoj blagajni

i krenuo stepenicama do dvorane, potražiti svoje mjesto za sjedenje. Jedna moja

prijateljica radila je na predstavi; kad sam se popeo na vrh stepenica, iznenadio

sam se kad sam ju vidio kako ondje stoji. Doimala se zbunjeno i smeteno. Rekla

čeka me. Dok je čekala, načula je čuvara zaduženog za sigurnost kako govori da

se sigurnosna sjedala nalaze u redu S, brojevi 25, 26, 27 i 28. Sada sam razumio

zašto je bila zbunjena: iz prethodnog je razgovora znala da su karte za zajedničkog

prijatelja i mene upravo red S, sjedala 25 i 26. Dobio sam sigurnosna sjedala? O

čemu se radi? Dodala je da te ljude iz osiguranja nikada prije nije vidjela, da to

nisu ljudi koji su obično radili u kazalištu.

Odlučio sam otići do mjesta za sjedenje kako bih vidio što se događa. Do

početka predstave ostala je svega jedna minuta, dvorana je bila popunjena, ali

došavši do reda S vidio sam da je prazan od prvog do posljednjeg mjesta. Čudno.

Sjeo sam sa zajedničkim prijateljem, kad su se ljudi ispred nas odjednom počeli

okretati i gledati prema stražnjem dijelu kazališta. Kad sam pogledao, vidio sam

komešanje i krug ljudi koji je nekoga okruživao kako silaze niz stepenice, te bljeskanje

fotografskih aparata koji su među publikom škljocali slično paljbi iz strojnice.

Bilo je očigledno da se radi o nekome poznatome. Zatim je ta pratnja zastala

na samome kraju mojeg praznog reda, a osobe okružene ljudima iz osiguranja

krenule su prema meni. Kada su se približili, vidio sam da su to predsjednik Jimmy

Carter i njegova supruga koja je produžila i sjela na mjesto do moga, jedno od

druga dva sigurnosna sjedala! Nevjerojatno. Prema novinskim izvještajima koje

sam sljedećeg dana pročitao, Carter je bio u Irskoj na sastanku s tadašnjom irskom

sada su bili ovdje, on i njegova supruga, sjede do mene na 'sigurnosnim sjedalima',

a ja sam karte kupio te večeri kao i svi drugi ljudi u publici, i nitko u kazalištu nije

znao za koga su te karte. Ustao sam i rukovao se s Čarterom jer me je nešto tjeralo

da mu se zagledam u oči. Na svoje iznenađenje, a mogu to opisati isključivo na

temelju vlastitog iskustva, imao sam dojam da gledam u praznu ljušturu. Učinilo

mi se da 'nikoga nema kod kuće'. Bilo je to čudno iskustvo. Odupro sam se porivu

da mu kažem da će mi uskoro izaći knjiga koju bi možda želio pročitati. Sjedio

sam tako razmišljajući o urnebesnoj činjenici kako sjedim na sigurnosnim sjedalima,

pokraj američkog predsjednika kojeg sam razotkrio u svojim knjigama, dok

me okružuju pripadnici ClA-e zaduženi za sigurnost. Neko vrijeme nisam uopće

mogao pratiti predstavu, toliko sam se smijao. Mnogo sam se puta uvjerio da viša

svjesnost posjeduje strašan smisao za humor. Primjer je to 'slučajnosti' koje su mi

se neprestano događale otkad sam 1990. počeo slijediti svoje srce i istraživati što

se doista događa u svijetu, tko zaista kontrolira stvari i s kojom nakanom. Kad me

ljudi pitaju kako sam uspio spojiti toliki broj informacija - eto odgovora. Nisam ih

morao tražiti, same su mi dolazile. Kao što mi je rečeno na početku:

Time ne želim reći da je jednostavno, zahtijeva to silan rad i predanost. Ima

dana kad imam osjećaj da će mi glava eksplodirati od svih informacija koje je

potrebno preraditi, usvojiti, srediti i uskladiti. Međutim, ta sila koja me vodi čini

mogućim da se podigne veo tajnosti koji očajnički nastoji ostati skriven od očiju

javnosti, u čemu je tisućama godina i uspijevao. S moje je strane bilo presudno da

sam u svim prilikama slijedio svoju intuiciju zato što je to sredstvo kroz koje viša

svjesnost 'progovara svima nama ukoliko smo spremni slušati. Ako mi intuicija

govori da moram nekamo otići, nešto učiniti ili s nekim se susresti, ja to učinim.

Bez pitanja, bez savjetovanja s 'logičnom' glavom - jednostavno to učinim. Uvijek

postoji dobar razlog, bilo da je očigledan u tom trenutku ili je nejasan, zašto je to

bilo neophodno.

Velik auditorij koji mi se je dolazio smijati, što je bila neposredna posljedica mojeg

'tirkiznog razdoblja, ubrzo se raspršio čim je postalo jasno da nema ničeg smiješnog

nakon što su informacije podrobno obrazložene. Godinama nakon toga

govorio bih pred šačicom ljudi u malim, hladnim dvoranama, i odlazio siromašniji

nego što sam došao, s obzirom da je zarada od 'auditorija' rijetko pokrivala

troškove samog održavanja događaja. Istovremeno sam čuo kako ljudi govore da

to radim isključivo za novac'. Mogu vam reći da je moja odlučnost da nastavim u

tom razdoblju došla u ozbiljnu kušnju. Sve se doimalo toliko besmislenim, ali me

moja unutarnja 'spoznaja' nikada nije napustila, neprestano me uvjeravajući da će

sve biti u redu. Tako je i bilo. Čak i kada sam tijekom najvećeg dijela devedesetih

godina zarađivao malo ili ništa, uspio sam, zahvaljujući neočekivanim pozivima

posjetiti više od 40 zemalja, zahvaljujući pozivima koji su isključivali svaku rastrošnost.

To mi je pomoglo u sastavljanju sve veće, goleme biblioteke informacija

o pozadini, metodama i osobama iza globalne manipulacije koju sam počeo nabrati,

što nije bila šašava 'teorija' kakvom su ju prikazivali mediji. U početku, informacije

su se uglavnom odnosile na manipulaciju stvarnosti 'pet osjetila' - onu

koju svakodnevno doživljavamo. Radilo se o imenima, datumima, ljudima i tajnim

vezama između na prvi pogled nepovezanih stvari. Kasnije mi je putovanje

otkrilo oblik manipulacije iz druge dimenzije. Uvidio sam da su manipulatori u

fizičkim 'tijelima' pijuni sile koju najveći broj ljudi ne može vidjeti zbog ozbiljnih

ograničenja ljudskih osjetila.

('Why the Official Story of 9/11 is a Monumental Lie). Royal Adams, jedan sjajan

momak, potkraj devedesetih počeo mi je pružati fantastičnu podršku: njegovo

razrađivanje planova i organizacija učinili su mogućim objavljivanje velikog broja

www.davidicke.com mjesečno odlazi na milijune posjetitelja, dok moja

predavanja diljem svijeta posjećuje velik broj ljudi koji i dalje ubrzano raste. Dugi

je to put od vremena kada sam govorio osmorici ljudi na jednom okupljalištu

nedaleko Chicaga ili kada sam morao otkazati događaj kako govor ne bih održao

samome sebi. Ljudi se počinju buditi, a ja sam gotovo pa barometar za to zbog

interesa koji vlada za moje knjige. Jedna od prvih stvari koja mi je 1990. rečena

čovječanstva pred nama, a sada gledam kako se to svakoga dana sve očiglednije

očituje. Još se ne radi o većini, ali približavamo se. Umovi, a što je još važnije, srca

se otvaraju istini koju svi znamo, ali smo bili izmanipulirani kako bismo ju zaboravih.

Ovdje ću opisati globalnu i kozmičku zavjeru koja obuhvaća više razina na

način kako je meni otkrivena od trenutka na humku u Peruu. Najprije sam bio voden

prema informacijama pet osjetila o tome kako je svijet kojeg vidimo manipuliran

prema jednoj globalnoj, fašističkoj državi. Poslije toga je uslijedilo otkrivanje

kontrole iz drugih dimenzija koju vrše manipularon pet osjetila; i naposljetku, u

prašumi Amazone 2003. godine, pokazano mi je na koji način i zašto naše svakodnevno

iskustvo nije ništa drugo nego san kojeg mi sami stvaramo. U Brazilu

moj se um otvorio prema još većem poštovanju za položaj čovječanstva, kao i za

zadivljujuću transformaciju koja će nas odvesti kući. To je znanje ključ naše slobode,

i kasnije ću ga podrobno izložiti.